S Rakelom po svitu: Menadžer ljubi auspuh BMW-ovog motora, a kroz Tijuanu nas prate duge cijevi

Naši su avanturisti dosad prevalili 15.000 kilometara i 33. je dan putovanja, Ivana i Željan se nalaze u Los Angelesu kod domaćina Bane Obrenovića koji je inače porijeklom iz Beograda. Nakon finog doručka kojega je pripremila Banina cura Christine (porijeklom s Filipina), krenuli su u obilazak predivnog Grada anđela.

– Kad smo krenuli u obilazak Bane mi je rekao “Sada te vodim na jedno jako interesantno mjesto, iako sam pravoslavne vjere, često odem u tu katoličku katedralu da se pomolim, a u njoj ima nešto jako zanimljivo na što Ivana i ti možete biti jako ponosni”. Kad smo došli pored predivne katedrale “Naše Gospe od anđela”, Bane nam je pokazao mnoga Hrvatska obilježja koja su nas strašno iznenadila i jako dojmila, a mi smo bili mnogo ponosni na to. Uz natpise na hrvatskom jeziku na fontani ispred katedrale i hrvatskih obilježja iz Branimirove godine na ulaznim vratima, u katedrali se nalazi i velika tapiserija s likom hrvatskog blaženika. Ono što je važnije istaknuti jest činjenica da se među brojnim svecima ili blaženicima na tapiserijama koje ukrašavaju zidne plohe unutrašnjosti katedrale, koje su izrađene u Belgiji, našao i naš blaženik Alojzije Stepinac. Stepinac je smješten na skupnoj tapiseriji u društvu sa sv. Juanom Diegom, sv. Martinom biskupom, sv. Terezijom Avilskom, sv. Patrikom i sv. Jacintom, koja je smještena u svetištu s desne strane oltara – oduševljeno govori Željan.

Nakon molitve i obilaska katedrale, otišli su do simbola grada, posjetiti mjesto gdje je poznati natpis “Hollywood”. Do tog mjesta nije nimalo lako doći, veli nam Željan, nema putokaza i ceste su poput labirinta, tako da im je Banina pomoć jako dobro došla. 

Pošto je to elitni kvart koji se nalazi na obroncima gorja Santa Monice, njegovim stanovnicima ide na živce da turisti svako malo prolaze ispred njihovih kuća kako bih se fotografirali, pa iz tog razloga i nema putokaza, ali su ipak stigli i napravili fotografiju za uspomenu. Potom su posjetili sami centar Hollywooda, koji je inače kvart u Los Angelesu i ima oko 300.000 stanovnika. 

Elitni “Beverly Hills”

Prošetali su ulicama Hollywood Walk of Fame tj. Holivudskom stazom slavnih, što je zapravo pločnik duž Hollywood Boulevarda i Ulice Vine na kojem je izrezbareno preko 2.000 petokrakih zvijezda s imenima slavnih ličnosti kojima je počast iskazala Holivudska trgovačka komora za njihov doprinos industriji zabave. Željanova želja je bila slikati se pored zvijezde posvećene Chuck Norrisu, i uspio ju je pronaći.

Provozali su se i prošetali još jednim poznatim kvartom Beverly Hillsom, koji je predivno uređen velikim i skupim kućama, s puno parkova i zelenila. Hrvatskoj javnosti ovaj kvart je poznat po tinejdžerskoj seriji koja se prikazivala na televiziji od 1990. do 2000. godine. Kvart je u svijetu poznat kao jedno od najelitnijih naselja u SAD-u, čije stanovništvo čine najpoznatiji glumci, filmaši, pjevači, diplomati, direktori vodećih firmi i drugi. Odlikuje se luksuznim životnim stilom, a u njemu se nalazi i znamenita ulica Rodeo Drive, poznata po trgovinama najluksuznijih odjevnih predmeta. Prema popisu stanovništva iz 2010. u njemu je živjelo 34.109 stanovnika. 

– Predvečer smo posjetili mjesto Santa Monica, kako bi se slikali kod ploče koja simbolizira kraj “Route 66”. Ako se budete htjeli slikati na mjestu gdje stvarno završava “Route 66” morate znati da na plaži gdje se nalazi veliki stup na kojemu piše “End of the Trail Route 66” tabla ustvari lažna, a smještena je baš tu radi turista kojima je olakšano da je pronađu. Pravo mjesto se nalazi 400 metara dalje i to nije nikakav znak u obliku prometnog znaka ili slično, to je ploča na kojoj piše da upravo tu završava “Will Rogers Highway” odnosno “Route 66”. Cesta tu završava, ispred vas je ocean, a druga cesta nastavlja lijevo i desno – priča Željan.

– Navečer su nam u goste stigli Pablo i Nikola, naši domaćini iz San Francisca, Bane je napravio divan roštilj tako da smo uživali uz hladno američko pivo dugo u noć. Ujutro smo svi zajedno otišli posjetiti još jedno mjesto u Los Angelesu kojeg svakako morate posjetiti, a to je nadaleko poznati Disneyland. Bane, Pablo i Nikola su išli automobilom, a Ivana i ja s GS-om, vozili smo predivnom cestom koja se zove “Magic Way”, s naše lijeve i desne strane je bezbroj visokih palmi koje rade tunel hlada i cesta je uistinu predivna. Ulaznica po osobi iznosi 80 dolara, ali vjerujte mi, vrijedi svaki dolar. Ušli smo u 9 sati a izašli oko 18 sati i vidjeli oko 70% parka, a ima ih ukupno 2, Disneyland park i odmah do njega Adventure California park u kojem nažalost nismo bili – govori u jednom dahu. 

Bazen i jacuzzi po sred kvarta

Disneyland je otvoren davne 1955. godine, ima veću kumulativnu posjećenost od bilo kojeg drugog tematskog parka na svijetu, s više od 650 milijuna gostiju od otvaranja. Samo u 2013. godini park je posjetilo 16.2 milijuna gostiju, što ga je uvrstilo u treći najposjećeniji park te godine. Cijeli dan su obilazili razne vratolomije, 3D, 4D kina i svakojaka čuda. Nerijetko su čekali red po 30 minuta i na kraju su bili jako umorni, doslovno su svi zaradili upalu mišića.

– Liječenje upale mišića smo vršili u kvartovskom velikom bazenu koji uz bazen ima i velike jacuzzije. Takvo što još nigdje nisam sreo, veliki kvart koji je kao npr. Kocunar, imaju po sredini kvarta bazene i jacuzzije koji besplatno koriste svi stanovnici tog kvarta, samo ponesete svoje ručnike, ostalo sve imate tamo. Predobra stvar – smije se Željan.

Nakon proteklog zabavnog dana, novi dan je bio radan i poučan. Bane i Željan su radili servis na Željanovom motoru i prvi put je namještao ventile. Promijenio je Željan svjećice, filter zraka, filter ulja, ulje u motoru i getribi, ulje u kardanu. Sve je to napravio pod budnim okom Bane koji mu je puno pomogao kod namještanja ventila. Nakon servisa su se prošetali i otišli u vijetnamski restoran. 

– Do tada nisam nikad prije jeo vijetnamsku hranu i mogu vam reći da se meni svidjela za razliku od Ivane kojoj i nije baš dobro legla. Navečer smo prošetali uz more, plaže su predivne pješčane ali i pune upozorenja i to za tsunamije što mi je bilo jako čudno. Ali, čudima tu nije kraj, veliko čudo je to da u isto vrijeme Amerikom putuje čak šest Hrvata na motorima, Ivana i ja, dvojica koji planiraju put kroz Sjevernu i Južnu Ameriku i dvojica na putu oko svijeta tj. preko Amerike i Rusije. Još veće čudo je to što su ova dvojica na putu oko svijeta u San Diegu koji je samo 80-tak kilometara od Los Angelesa i sutra se tamo priprema velika fešta “Noć Dalmatinaca”,  a ja sa sobom cijelim putem nosim šal Hajduka koji je napravljen za 100. godišnjicu kluba i na njemu su potpisi svih igrača i uprave kluba, nema boljeg poklona od toga za “Noć Dalmatinaca” – opisuje Željan.

Fešta Dalmatinaca

Kontaktirao je jednog od kolega koji je u San Diegu, rekao mu svoj naum i želju da se sretnu i dogovor je bio da ga sutra nazove kako bi mu dao informacije o mjestu i vremenu održavanja manifestacije “Noći Dalmatinaca”. Pozvao je Željan svog domaćina Banu da dođe i on na feštu Dalmatinaca, da mu pokaže naše gostoprimstvo i vidi kako Dalmatinci feštaju. 

– Kad sam kontaktirao kolegu putnika da mi kažu mjesto i vrijeme manifestacije, nije mi odgovarao na mobitel, a ni na mailove. Ivana, Bane i ja smo sami krenuli s motorima i stigli oko 19 sati ispred kluba Hrvata, ali tamo nije bilo nikoga, pa smo čekali do 20 sati jer je ipak “večer Dalmatinaca”, pa pretpostavljam da  i neće početi prije mraka. U 21 sat smo shvatili da od toga nema ništa, jer se nitko nije pojavio, otišli smo u hrvatski restoran u blizini koji se zove Ante’s. U restoranu upoznajemo simpatičnu konobaricu porijeklom iz Komiže koja nam kaže “Dalmatinska večer je bila danas od 12 do 17 i to na drugoj adresi”. Upitao sam je jesu li tamo bili kakvi motoristi s HR tablicama na što mi je ona odgovorila “Da, bio je jedan mršav i žut momak koji putuje s motorom”, pretpostavljam da je to jedan od mojih kolega. Nakon večere, tj. predivnih punjenih paprika, nije mi drugo ostalo nego da simpatičnoj gospođi uručim šal od Hajduka i da je zamolim da ga uruči gospodinu Bezmalinoviću, predsjedniku Hrvatske udruge iseljenika, što je ona i prihvatila. Uputili smo se natrag 80 kilometra prema Baninoj kući, osjećao sam se tužno i posramljeno – tužno će Željan.

Nakon tužne večeri, Ivana i Željan su odlučili napraviti izlet do Meksika, točnije do Tijuana. To je grad na samoj granici s SAD-om i često se spominje u američkim filmovima, kao grad droge, kriminalaca i utočište američkih bjegunaca. Na samom ulazu u Meksiko nailaze na velike gužve, ali bez problema ulaze u državu za koju im ne treba viza. 

Nakon par kilometara ulaze u grad Tijuanu iznad koje se propinje velika planina na kojoj se vijori ogromna zastava Meksika. To je veliki grad s 1.3 milijuna stanovnika, prvo što se da primijetiti je velika razlika u odnosu na Ameriku; ceste su prljave, fasade išarane ili nedovršene, stara vozila se vuku po ulicama koje su pretrpane.

Ulaze u centar grada gdje se održava nekakav festival ili bolje rečeno “dernek”.

Policijska gostoljubivost u Mexicu

– Čim smo parkirali motor, prilaze nam dva policajaca naoružana dugim cijevima, koji nas lijepo pozdravljaju i pritom poželjevši nam dobrodošlicu. Nakon odgovora odakle dolazimo i uljudnog rukovanja oni ne odlaze, čak štoviše, hodaju za nama dok je jedna policajka ostala u blizini našeg motora. Cijelo vrijeme su bili u neposrednoj blizini nas, kad bi mi ušli u dućan oni bih stajali ispred, otišao sam pojesti tortilje i njih sam ponudio, ali su uz smiješak odbili. Malo mi je postalo naporno da šetaju stalno za nama i nismo se osjećali bas ugodno, nakon dva sata smo odlučili otići natrag prema Los Angelesu, lijepo smo pozdravili organe reda, koji su odbili i napojnicu. Zahvalan sam na njihovoj brizi za nas kao turiste, ali smatram da je to bilo malo previše – priča Željan dojam iz Meksika.

Nakon četiri predivna dana u Los Angelesu s domaćinima Banom i Christine, došao je dan za oproštaj. Bili su to izvrsni domaćini, vodili su ih svugdje, a svaki dan su imali spremljen doručak, ručak, večeru i desert. 

– Pomogao mi je napraviti servis, kupio mi sve dijelove, filtere, ulja i nije htio uzeti novac jer mi je rekao da je čekao tri godine da dođem. Još jedanput veliko hvala Banetu, bila mi je čast upoznati ga, njega i njegovu zaručnicu Christine. Prije odlaska iz Los Angelesa preostalo nam je još jedno mjesto za posjetiti, a to je zastupništvo najpoznatije tvornice auspuha “Akrapović” čiji sam inače i testni vozač. Tamo nas je dočekao cijeli tim radnika ali i Michael Larkin, koji je glavni menadžer Akrapovića za SAD. Čim sam parkirao prišao mi je jedan od prodavača i zamolio me da ponovno dam kontakt kako bi mi provjerio kilometražu. Nakon što sam mu to omogućio, odjednom je počeo skakati od sreće pozivajući glavnog menadžera da se uvjeri u stanje kilometara – smije se Željan.

Michael se jako iznenadio kad je vidio da motor ima preko 200.000 prijeđenih kilometara, a star je samo četiri i pol godine. Uhvatio se za glavu dok mu se jedan kolega glasno smijao. Michael je stalno ponavljao “No, no impossible”, pogledao je Željana, slegnuo ramenima i jednostavno kleknuo i poljubio mu auspuh, dok su se ostali smijali i aplaudirali Željanu. 

Ljubljenje auspuha

– Nisam znao o čemu se radi pa mi je Michael objasnio: “Ja vozim Kawasaki GTR 1400 i od 2008. do 2011. napravio sam 100.000 kilometara, s kolegom sam rekao da ako ikada sretnem vozača motora s većim prosjekom kilometara po godini da ću tom motoru poljubiti auspuh”. Kako kolega radi zajedno s njim, nije mogao izbjeći okladu. Upitao sam Michaela, “Molim te možeš li mi napraviti jednu uslugu, nisam znao što ćeš napraviti pa nisam slikao taj čin, pa bih te molio ako možeš molim te samo još jednom poljubiti auspuh da to mogu fotografirati”. Petnaestak kolega je prasnulo u smijeh, ali glavni menadžer mi je učinio tu uslugu, ponovno kleknuo i poljubio auspuh na mom GS-u koji sam i ovjekovječio s fotografijom – smijući se prepričava Željan.

Napravili su par zajedničkih fotografija s cijelim timom koji radi u LA-u, pozdravili se sa svima, a Ivana i Željan napokon napuštaju Los Angeles i kreću prema novom cilju, “Grand Canyon”. Opet voze Routeom 66 kroz Arizonu i 100 kilometara prije cilja ih hvata velika kiša, nalaze jeftin smještaj za 50 dolara i tu ostaju prenoćiti. Ujutro su se rano probudili jer nisu mogli spavati od uzbuđenja, nakon 100 kilometara ulaze u nacionalni park Grand Canyon, plaćaju ulaznicu 25 dolara za dvije osobe, koja vrijedi sedam dana. 

– Nije mi bilo jasno zašto ulaznica vrijedi sedam dana, tek kad sam ušao u park tada sam bio svjestan koliko je to veliko i zašto je minimalna karta sedam dana. Grand Canyon se rasprostire na 4.926,66 kilometara kvadratnih i izrazito je dubok i dug, te je na pojedinim mjestima dubok oko 1600 metara, a dug je 446 kilometara i na nekim mjestima je širok do 29 kilometara. Kroz povijest Grand Canyon je bio izložen stalnim utjecajima rijeke Colorado i njenih pritoka koje su, sloj po sloj, oblikovale današnji izgled klanca, dok se koloradska visoravan u isto vrijeme uzdizala. Interesantan podatak je da se rijeka Colorado uvijek nalazi na istoj nadmorskoj visini od 600 metara, a klanac oko nje se stalno uzdiže i na nekim mjestima iznosi i preko 1600 metara nadmorske visine. Danas Nacionalnim parkom Grand Canyon upravljaju Hualapai i Havasupai Indijanci i posjećuje ga oko pet milijuna posjetitelja godišnje. Od 1870. godine do danas poginulo je oko 600 posjetitelja, većinom zbog pada, dehidracije, hipotermije ili srčanog udara. Prizori predivnog Grand Canyona su nekako nestvarni i tako nešto nikada nigdje nisam vidio, cijeli dan smo ga obilazili i divili se toj neobičnoj ljepoti koja se ne može s ničim usporediti i nikada zaboraviti – oduševljeno zaključuje Željan.

Doumove s nastavka putovanja kada su posjetili ogromni meteorski krater, Area 51, Supetar u Dallasu, te posjet kući Elvisa Presleya u Memphisu pročitajte sljedećeg ponedjeljka.