Jedina želja mu je da prohoda, s majkom živi u tridesetak kvadrata na Kmanu: Ante i Šima Kodžoman trebaju našu pomoć, priča je ovo koja vas neće ostaviti ravnodušnima

Nitko od nas starost ne zamišlja tako da kopanjem po kontejnerima skupljamo ostatke i boce kako bi zaradili za komad kruha koji je često preskup, da dvije male mirovine budu dostatne tek za režije i da si životni standard svedemo na minimum minimuma jer, jednostavno, nemamo.
Nitko od nas ni najbolje dane života ne zamišlja prikovane u krevetu, u malom sobičku koji je i spavaća soba i dnevni boravak, mjesto kojeg barem malo ljepšim čine uspomene iz ne tako davne prošlosti. 

Nemati nije sramota, nikako, ali je teško. Šima i Ante Kodžoman osjetili su kako je to kada se život i sudbina sruše na leđa, kada svakodnevica postane preteška, dan sretan s nekoliko feta kruha i malo mlijeka. 

Prije više od 20 godina, krajem lipnja 2000. godine sekunde nepažnje pretvorile su se u katastrofu – Anti je tokarski stroj u Konstruktoru iščupao tri prsta desne ruke. 
– Otišla mi je i cijela podlaktica i mišić – govori nam.

Uz traume iz Domovinskog rata, u kojem je čak i kao maloljetnik stao na branik domovine, ustanovljen mu je PTSP i anksiozno depresivni poremećaj. Nesreća nikada ne ide sama, jasno, pa je Ante u jeku pandemije koronavirusa završio u splitskoj bolnici zbog teške upale pluća i dehidracije. Život mu je visio o koncu, ali uspio je.

“Jedina želja mi je da prohodam…”

Da se drži, malo je reći. Ne odustaje, ali život često piše neke neslućene scenarije pa je tako sa svojih 45 godina završio u pelenama jer hodati ne može, imunitet mu je previše oslabio. 

Riječi koje bole, u grudima ostave ponor. Kada vas dvoje živi u stanu od tridesetak kvadrata s nešto više od 2 tisuće kuna, mjesta za želje nema. Osim jedne, koju nam je tiho, plačući rekao.
– Jedina želja mi je da prohodam i da normalno mogu otići do zahoda i kupaonice. 

Gotovo mirovina i pol, kaže Ante, ode na režije. Na vodu ima ovrhu pa ju je isključio.
– Nisam mogao promijeniti gumicu na slavini, pokidala se. Problem su nam napravili i kada su radili mjerilo. Voda mi teče, nisam je mogao zaustaviti pa se gomilao i račun vode. Ne možemo ga platiti.

Stidljivo priznaje da jedva ‘spajaju kraj s krajem’. No, bez da zna razlog, na početku pandemije koronavirusa, ukinuto mu je i 300 kuna invalidnine. Ionako minimalan iznos koji je primao.

Skromnost koja je tiha molitva

Nije navikao ni tražiti ni dobivati pomoć i to se ne može tako lako promijeniti. Ima prijatelja, stidljivo priznaje, pomognu mu i učine što treba. Ali, ne mogu, tvrdi, ni oni stalno biti s njim. Neugoda je te nedjelje tjerala suze na Antine oči i izbijala dah.  

Prizor koji nas je dočekao nikoga ne ostavlja ravnodušnim. O neugodnom mirisu dotrajalosti da i ne govorimo. Na pravu katastrofu na Kmanu naznake su bile očigledne pri samom ulazu u zgradu, vonj se sve jače osjećao kako smo se penjali do drugog kata na kojem žive majka i sin.

Skučeno predsoblje pretrpano je stvarima, odjećom, smećem. Slično je i u sobičku, jedino je još krevet nalik na predmet iz svakodnevice. Umjesto slika, na njihovim su zidovima fleke od vlage. Kuhinja puna plijesni, grijalica koja se tek nazire, plahte kojima su dekor postale razne životinjice. Izgledalo je kao da se sve urotilo protiv njih. 
– Majka je naučila raditi, boriti se za život i uzdržavati svoju obitelj, ali sve je krenulo po zlu kada je pala prije nekoliko mjeseci, dobila je udarac u glavu i posenilila je. Od tada ne može zapamtiti samo jednu potrebnu namirnicu kada ide do trgovine – priča Ante.

Majka je, dok njezinog Ante nije bilo, mjesto koje zovu domom pretvorila u još veću noćnu moru u koju se trebalo probijati kao u nekom rudniku. 
– Ja se divim susjedima. Većina je tolerantna, ja znam kako im je.

Susjedi mu nekad i uskoče u pomoć, ali majka i sin Kodžoman trebaju puno više, tek onoliko što Ante sanja u snovima. Skromnost iza zatvorenih vrata stana u Šibenskoj ulici i bijeda u kojoj žive u isto su vrijeme i tiha molitva za pomoć dobrih ljudi koji uvijek pokažu veliko srce kada je najteže. Apel je ovo za još jedan mini val sreće, ljubavi i topline. Ante i Šima nas trebaju. 

Za sve informacije kako pomoći majci i sinu kontaktirajte nas u inbox Facebook stranice.