Što s klubovima? HNS dijeli nagrade bogatima, a zanemaruje siromašne

Plasman na Svjetsko prvenstvo Hrvatskom nogometnom savezu donio je 8 milijuna eura, a po dogovoru s predsjednikom Davorom Šukerom od tog kolača svakom igračima za ispadanje u prvoj rundi pripada po 140.000 eura, a članovima stručnog stožera po 60.000 eura. Gdje su u toj podjeli klubovi?

U ovoj priči zadržat ćemo se na Dalmaciji, iako je primjenjiva na sve krajeve Lijepe naše. Klubovi u kojima su hrvatski reprezentativci potekli nemaju nikakvu satisfakciju, proizvođači ostaju u trećem planu, a HNS je okrenut isključivo A-reprezentaciji, odnosno sebi, pa u cijeloj toj brazilskoj priči nije nikakav problem ni ponuditi izlet u Brazil 17 članova Izvršnog odbora.

Što od plasmana na SP imaju, primjerice, Hajduk, Split, Neretva, Vinjani, Imotski, Šibenik… Koliki dio kolača ide županijskim savezima koji daju najviše reprezentativaca?

Ovo su ključna pitanja za poticaj rada u manjim sredinama, iz kojih najčešće dolaze najveći talenti. Primjerice, ne bi li bilo logično da za razvoj Darija Srne dio kolača ide Hajduku i Neretvi, u slučaju Ante Rebića Splitu, Imotskome i Vinjanima…, pa tako po broju provedenih godina u nekoj sredini za sve igrače.

Županijski savez bi, pak, trebao biti u toj podjeli zastupljen po broju reprezentativaca koji je dao, primjerice, ovaj splitski je iznjedrio Pletikosu, Perišića, Srnu, Rebića, Jelavića, šibenski Schindelfelda, zadarski Modrića, Subašića i Vrsaljka… Od tog novca svaki bi Savez trebao dalje raspodijeliti sredstva klubovima svoje županije, a to je u aktualnim okolnostima doslovce zlata vrijedan novac svakom klubu.

Hajduk je u ovoj regiji dao najviše reprezentativaca, ali od toga nema ništa. “Bijeli” će zaraditi od SP-a, ali od dva člana reprezentacije BiH, i to 2.800 dolara po igraču (Sušić, Vršajević), za svaki dan proveden na Svjetskom prvenstvu, plus još 15 dana priprema.

HNS je u ovoj godini donirao 200.000 kuna Nogometnom savezu Županije splitsko-dalmatinske, ali to je bio dio Šukerove kampanje za novi predsjednički mandat. Taj novac je pomogao jer su klubovi oslobođeni kotizacije za jesenski dio prvenstva, te završnog računa, ali sve su to jednokratne donacije jer sustav ne funkcionira na način da bi motivirao bazu na stvaranje igrača. Bolje reći, on radi po sustavu Superhika, koji je uzimao siromašnima da bi davao bogatima, pa je otud opravdano upiranje prstom u tih 140.000 eura koje dobiva svaki, ionako dobro plaćeni igrač, odnosno 60.000 eura za 13 članova stožera.

Da bismo malo približili stanje po klubovima u Dalmaciji, kažimo kako su neki poput Primorca ili Poljičanina ugašeni, da bi se osnovali novi s dodatkom godine osnivanja, Dugopolje nakon neshvatljive odluke da ne želi u Prvu ligu živi sve teže, u Treću ligu ispao je i Solin, klub velike tradicije i nikad do kraja riješene infrastrukture, s obzirom da je stadion uz Jadro vrijeme odavno pregazilo. Nadalje, Imotski bez pomoći Splita ne bi mogao ni sanjati o povratku u Drugu ligu, Šibenik životari u Trećoj, a prvoligaški Dubrovnik živi još samo u uspomenama na prve dane hrvatske samostalnosti. Danas 80 posto klubova u Trećoj ligi nema ni novca ni uvjeta za Drugu, pa se tako događaju slučajevi poput onoga iz Raštana, gdje klub dvije godine zaredom osvoji naslov prvaka 3. HNL, pa se spusti u županijski rang zbog financijskih problema. Šira priča dalmatinskog nogometa odvela bi nas u zonu entuzijazma i rekreacije, jer sve veći broj klubova nema nikakvu mogućnost plaćanja igrača… No, riba smrdi od glave, i tako siromašni klubovi osuđeni su na stalna plaćanja i davanja, a bez ikakve satisfakcije čak i u trenutku kad HNS uprihodi 8 milijuna eura od plasmana na SP.