Dvije godine pape Franje – topli čovjek među vukovima

Otkako je 13. ožujka 2013.
izabran za papu, Franjo osvaja spontanošću i toplinom, ali stječe i
ozbiljne protivnike u Crkvi te pojedini prelati već “gledaju na sat”
brojeći mu godine, ocjenjuje ugledni vatikanist Marco Politi, autor
knjige “Franjo među vukovima”.

Očita suprotnost suzdržanom prethodniku Benediktu XVI., prvi
papa s južne polutke oduševljava spontanim potezima kao što su molitva
na zidu kojim su Izraelci opasali palestinska područja i srdačno
grljenje teško bolesnih i invalida.

Istodobno, Franjo i zbunjuje neobičnim izjavama poput one “tko
uvrijedi moju majku može očekivati udarac” ili ocjenom da se katolici ne
bi trebali množiti poput zečeva.

Otkako je izabran za Petrova nasljednika, Franjo je krenuo u
borbu na dva bojišta: radeći na reformi kurije i na prilagodbi Crkve
izazovima moderne obitelji.

Na obje fronte otpori su jaki, a novost je što su se intrige
smanjile, a nesuglasice postale javne, rekao je Politi u intervju za
agenciju France presse.

Slavljen u svijetu, ali ne i kod kuće

U Vatikanu traje “otvoreni sukob” zbog Franjine želje da
reformira kuriju, disfunkcionalnu i tromu papinsku birokraciju
premreženu intrigama, rekao je Politi.

Kad je riječ o reformi kurije, a to znači modernizacija,
spajanje službi i transparentnost, načelno, svi su za to, ali
mentalitete je teško mijenjati. Zbog toga pojedini prelati “gledaju na
sat” čekajući kraj pontifikata i misle “strpjet ćemo se četiri, pet
godina i to će završiti”, kaže Politi.

Ocjenjuje se da Franjo odugovlači zato što mu intuicija govori
da treba dobiti potporu kardinala iz cijelog svijeta, koji su ga između
ostaloga zato i izabrali, dok bi netko drugi na njegovom mjestu
vjerojatno osnovao povjerenstvo koje bi radilo u tišini tri do četiri
godine i zatim donijelo zaključke, kaže Politi.

Franjo je zahtjevan, no on puno polaže u snagu uvjeravanja, u
obraćenje. U tome je nalik Benediktu XVI. koji je želio uvjeriti,
navesti ljude i strukture da se mijenjaju, samo što sada, za razliku od
Benediktova pontifikata, vlada velika sloboda diskusije.

Situacija je došla do točke kada neki vatikanski insajderi i
crkveni eksperti kažu da je Franjo suočen s frustrirajućim paradoksom:
papa slavljen zbog revolucioniziranja pristupa Crkve svijetu, troši
dragocjeno vrijeme i ugled kod kuće pokušavajući reorganizirati
vatikanske urede.

Druga Franjina bojišnica mnogo je opasnija, a da je Crkva
podijeljena jasno se pokazalo pri glasanju na sinodi o obitelji u
listopadu 2014.

U stajalištu prema razvedenima, prema osobama istospolne
orijentacije, Franjo je uveo drugi pristup “inzistirajući na tome da
Crkva ne osuđuje na vječnost”.

“Po mojem mišljenju jasno je da je Franjo sklon tomu da se
razvedenima i ponovno vjenčanim osobama omogući pravo na pričest i on je
sklon pokazati solidarnost s istospolnim parovima. Nije slučajnost da
je u Vatikanu primio transrodnu osobu, učinio je to kako bi pokazao da
Crkva treba prihvatiti osobe takve kakve jesu”, kaže Politi.

Međutim, mnogi Franjini pristaše pesimistični su u pogledu
ishoda druge sinode zakazane za listopad 2015., jer ne vjeruju da će se
steći potrebna dvotrećinska većina za reformu crkvenih stajališta o
braku.

Vrijeme nije na njegovoj strani

Dio klera vrlo je privržen dogmatskoj viziji Crkve. Napose
su takvi naraštaji svećenika formiranih zadnjih trideset godina koji na
kritike odgovaraju velikom inercijom ili pasivnošću.

Kada papa, primjerice, zatraži pastoralnu promjenu prema seksualnom moralu, čuju se otpori, ali i grobni muk.

Kada papa pozove svećenstvo na skromniji način života porukom
“čovječanstvo se ne može promatrati iz bjelokosne kule”, već “treba
udisati miris naroda i ulice”, biskupi ne izlaze iz svojih raskošnih
palača, zaključuje Politi.

Ukratko, u dvije godine Franjo je pokazao da je papa kojega nije moguće kategorizirati.

Nisam socijaldemokrat, poručio je novinarima. On zagovara istinski dijalog s drugim kulturama, ali apsolutnu pokornost Crkvi.

Vrlo rječit kada treba osuditi trgovanje ljudskim bićima i
međuvjerske ratove, Franjo je radikalan na društveno-gospodarskom planu,
a konzervativac u pitanju morala, ali ipak nije dogmatičan i ne
inzistira na pitanjima obitelji i načinU života kako je to činio Ivan
Pavao II.

Franjo upravlja Crkvom autoritarno, sam, bez dvorjana, uzdajući
se u izravan dodir s narodom. Srdačan s običnim pukom, katkad podrugljiv
prema kleru, izlaže se opasnosti da ga proglase demagogom.

Franjo ne prestaje raditi od jutra do večeri i čini se katkad da
improvizira u kreativnu neredu. Konačno, papa Franjo i sam je u utrci s
vremenom. Nastojeći Crkvu približiti narodu dobro zna da mu u njegovoj
dobi vrijeme nije saveznik.