Kako riječima opisati tišinu tuge? Kako objasniti vapaj za istinom? Kako šutjeti kad svaki kamen govori i kad svaka stopa krije neko novo ime? Vi niste poznavali Nikolu, Agnezu, Marka, Jakova, Josipa, Rozaliju, Janoša, Stjepana, Stanislava i Vilima. Nestali su. Ubijeni, zarobljeni, odvedeni…
Ne znate ni kako je biti bez doma, na ulici, bez novca. Kako je biti bez ideje kako i kuda dalje…
Mnogi neće nikada oblačiti tuđe košulje, iznosane cipele i odjeću iz Crvenog križa. Netko nikad neće saznati kako se njihov svijet srušio prije tri desetljeća. Kako su ostali na ulici s najlonskom vrećicom, bez uspomena i nadanja.
U slavonskoj ravnici otvorio je svoje oči na dan grada Vukovara, 3. svibnja, unazad 52 godine. Zov domovine bio je prejak, stotinama kilometara dalek Omiš zamijenio je vukovarskom kalvarijom, s prvim danom srpnja krenula je priča zlatnog dečka zlatne nizine Zlatana Bašića. Još krajem kolovoza suočio se sa zločinom, ginućem, žrtvom.
– Četnici i srpska JNA tog kolovoza probili su i izašli na Lipovački put, život je izgubio Vinko Budimir Slon, a ja sam stigao na Trpinjsku cestu zajedno s Šiminim Anđelima pakla iz Slavonskog Broda. Tenkist je ispalio granatu koja je Vinka pogodila ravno u prsa. Od njega je ostala tek noga i ruka – emotivno se prisjeća Bašić.
Jednom ispod uha, drugi put geleri na više mjesta
Motori, buka, grebanje po asfaltu, trešnja zemlje,… zvukovi koje će pamtiti dok je živ. Zvukovi koji će mu uvijek izazivati trnce, u sjećanje na prijatelja Zdenka Grgurevića koji je usmrćen s tek 22 godine. Prvi poginuli pripadnik legendarnih Žutih mrava.
– Prvi tenkovski napadi startali su 14. rujna, dana kada sam mislio kako je tu priči kraj. Kolona tenkova s jugoslavenskom zastavom na čelu, nekih tridesetak komada. Vozili su i vozili, izgledalo je toliko silno kao da će soriti i Zagreb. Na raskrižju Trpinjske, Bosanske i Slavonske većina se zaustavila, a jedan se nastavio kretati Trpinjskom… Brodskim topom tenk je ubrzo pogođen, kasnije i nekolicina njih…I tako pet dana – govori Bašić koji je dvaput ranjen na toj Trpinjskoj cesti.
Jednom ga je snajperist pogodio
ispod lijevog uha, kada mu je metak i prošao kroz leđa, drugi je put u otvorenoj borbi u Bosanskom odvojku “dobio” gelere po ruci, ramenu i bradi.
Tenkove je Zlatan gađao tromblonima, i to s ramena. Četiri je pogodio.
“Zaključili smo da se moramo predati…”
– Obrana je nakon nekoliko dana bila slomljena, četnici su stigli u grad sa svih strana, i odluka je pala da idemo u proboj. Krenuli smo preko Trokatnice (kuće na strateškom položaju u Vukovaru u kojoj je bila stacionirana hrvatska vojska – op.a.), naišli smo naposljetku u minsko polje pa je bilo ranjenih i mrtvih. Poginuo je čak i momak koji je mine postavljao. Tu je zaključeno da se moramo predati – suznih očiju progovara ovaj Omišanin koji je čak devet mjeseci proveo u logoru od čega veći dio u
Sremskoj Mitrovici, a manji u
Stajićevu.
Strašno je to mjesto, u dahu govori, najgore jer se moraš nositi s ponižavanjem i zastrašivanjem. Na fizičku bol se, veli, otupi brzo.
– To je najgore od najgorega pa i još gore. Ono što se čulo i vidjelo i što se zna, samo puno gore u stvarnosti. Posebno neki ljudi kojega bi uzeli nekoga “na zub” mogli su odlučiti o nečijem životu i poigravati se njima.
Drugi rođendan uoči blagdana Velike Gospe
Lanac s Isusovim likom u autobusu za logor uzeo mu je vojni policajac, a spasila ga je, dodaje, odora koja se dopala tim vojnim policajcima.
– U glavi i ušima zauvijek će mi ostati urlici, krikovi i udarci zarobljenih žena koje su silovane od strane robijaša i kriminalaca u Mitrovici. Ne mogu zaboraviti ni kada su na smrt batinama pretukli torcidaša Božu Kelavu…
Bašić podvlači i kako se svake godine, u osvit blagdana Velike Gospe, osjeća kao da je nanovo rođen jer je 14. kolovoza 1992. godine razmijenjen u Nemetinu u posljednjoj razmjeni.
Kao što i svake godine sredinom studenog Hrvatska vraća u prvi plan prešućivanu istinu, detalje o kojima se nije glasno govorilo, mučenja i ubijanja, ali na kraju i sanjani san koji je postao stvarnost.
