Prestanite histerizirati nakon svakog poraza Hajduka

Hajduk je odavno europska „no name“ marka, klub slavne prošlosti, što je posebno naglašavao trener Pafosa Ricardo Sa Pinto, ali i on je, kao i ja, odrastao u nekom drugom vremenu. Hajduk od eliminacije Torina 1985. godine nije bio bolji od kluba iz Liga petice, u posljednjih tridesetak godina s izuzetkom sezone 2010/11 sporedan je lik u svakoj europskoj priči. Tada je imao sreću i Stanka Poklepovića da u kvalifikacijama igra protiv dva polu-raspadnuta rumunjska kluba i dočepa se skupine Europske lige. Hajduk u posljednjih jedanaest gostovanja u Europi nije ostvario pobjedu. Taman da je igrao protiv jedanaest Real Madrida, to bi u najmanju ruku bilo sumnjivo. Pa, kako? Lijepo. Prestanite živjeti u prošlosti i suočite se s realnosti.

Niti u najslavnijim danima Hajduk nije ispunio očekivanja u Europi. Onomad kad je vrijedio trofeja u europskom kupu, zapinjao je na sve moguće i nemoguće načine kroz sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća. Danas kada se europski nogomet stubokom promijenio, navijači Hajduka ne prihvaćaju realnost. I pljuju prije svega po treneru Gonzalu Garciji i kukavičkoj igri ne uvažavajući da ovakav Hajduk, realno, ne može stati u istu rečenicu s Pafosom. Opet, taj i takav Hajduk je samo jebena minuta i pol dijelila od prolaska. Sa 17-godišnjim Adamom Huramom od prve minute, jer Garcia nije imao bolje rješenje. Sa debitantom u seniorskom nogometu Anđelom Šutalom kad se pokušavao anulirati minus… I s Markom Livajom na terenu od 63. minute, ali Livaja je i u 19. nastupu u Europi za Hajduk ostao na jednom pogotku. Da, skoro je zabio za 2:1 i prolaz…

Znate što? Hajduk još nije eliminiran iz Europe, ako ste to zaboravili u svom bijesu i jadu nakon Limassola. I neće igrati protiv Dinama iz Tbilisija nego „tamo nekog“ Žalgirisa u 3. kolu kvalifikacija Konferencijske lige. Igrat će protiv momčadi u kojoj su Petar Bosančić i Marko Capan, igrači koji se nisu uspjeli probiti u prvu momčad Hajduka.

Znate li vi tko je Dinamo iz Tbilisija? To je klub koji je u najslavnijim danima Hajduka bio još slavniji. Kad je Europa bila suženija i kad igrači nisu kolali kako im se prohtjelo, gruzijski je klub bio osvajač Kupa pobjednika kupova 1981. godine. Godinu dana ranije u Europi je izbacio Liverpool. Hej, nije šala. Bio je to najjači Liverpool svih vremena. Ta vremena su za Dinamo prošla kao i za Hajduk. Oni su „no name“ europska marka, prolaznici ili statisti. Pobijede taj Žalgiris s 3:0 doma i izgube 2:7 u gostima, prime tri gola u posljednjih deset minuta. Dinamo je, za razliku od Hajduka, dominantan u nacionalnom prvenstvu – 19 puta prvak od osamostaljenja i 13 puta osvajač kupa. U Europi, ovakvoj Europi mu ne ide. Mislio sam na Tbilisi, ne na Zagreb.

Saberimo se, ispali smo od Pafosa, ali nismo ispali iz Europe. Koristimo blagodati „padobrana“, kao što je lani koristila Rijeka, pa ispadala iz kvalifikacija Lige prvaka i kvalifikacija Europske lige, e da bi se usrećila u Konferencijskoj ligi.

Ne pljujte po Garciji, koji se ponaša kao vojnik kluba više nego vi svi skupa kao navijači Hajduka. Da, vjerojatno ga štiti ugovor, odnosno otpremnina. Kao što je štitila i Gennara Gattusa. Možda je Ivan Bilić kao predsjednik baš u tome pogodio da ga svaki poraz ne natjera na ishitreni potez. Treneri odavno u Hajduku nisu problem nego je najveći problem pretrpjeti proces. Gdje ti se momčad mijenja iz mjeseca u mjesec. Ljeti čak iz dana u dan. Gdje u dvije godine prodaš tri mlada stopera – Luku Vuškovića, Dominika Prpića i Branimira Mlačića – da bi doveo Aleca van Horeenbeecka. I zakrpao rupe u minusu. K tome, prisiljen si prodavati i dalje i dalje i dalje… Na sve to, živiš i dalje u prošlosti. Slavnoj prošlosti, koja nije slavna kakva je mogla biti po kvaliteti, jer pamte se samo epski europski porazi. Kakva je onda razlika između St. Etiennea i Pafosa? Ako me razumijete…