Upoznajte Antonia čije kolumne na našem portalu možete redovito čitati!

“Svatko od nas ima svoju životnu priču. Svaka je drugačija i jedinstvena na svoj način. Bez obzira želimo li ili ne u nju se moramo uklopiti”.

Prije točno devet mjeseci na naš redakcijski mail stigao je mail dečka koji se želio zaposliti u svojoj struci. Pisalo je da želi pisati bez obzira na prepreku što je osoba s invaliditetom. Puno puta bio je sputavan, ali ovaj put sreća mu se osmijehnula. Tako je Antonio postao naš kolumnist koji s vremena na vrijeme napiše svoju kolumnu “Me, myself and I”. U njoj priča o svom životu i životnim neprilikama koje su ga snašle. Sada Antonio ima 30 godina. Diplomirani je novinar, a završio je i preddiplomski studij informacijskih znanosti u Zadru. Trenutno je zaposlen u Gradskoj knjižnici Zadar već godinu dana. 

U slobodno vrijeme voli uživati s prijateljima, a nedavno je pokrenuo i Youtube kanal jer uživa snimajući video klipove. 

S Antoniom smo odlučili napraviti intervju kako bi ga što bolje upoznali i otkrili tko se krije iza zanimljivih priča.

Jesi li se kroz život puno puta susreo s problemima kakve imaju osobe s invaliditetom? 

Naravno. Od omaložavanja, izrugivanja, maltretiranja i diskriminacije. Sve su to bile sastavnice mog života, neke prije, a neke još i danas. Ali kako vrijeme prolazi toga hvala Bogu ima trenutno sve manje.

Antonio kaže da ni sustav, ni zakon ne idu pod ruku osobama s invaliditetom..

Nažalost, zakoni su još neuređeni i nisu prilagođeni osobama s invaliditetom. Sudjelovao sam među rijetkima u prijedlogu za promjenu zakona i u javnom raspravljanju davajući uporno prijedloge promjene istih… Posao još nije gotov jer se još neki zakoni moraju izmijeniti na čemu i radim kako bi život u Hrvatskoj bio donekle korektan za nas. Važno je napomenuti da zakoni u kojima sam sudjelovao kako bi se promijenili, nisu promijenjeni samo za mene nego za sve koji imaju invaliditet u ovoj državi.

Ni poslodavci u Hrvatskoj nisu pohvalni kada su u pitanju osobe s invaliditetom, ali nije samo u njim problem. 

– Poslodavci za sad jako teško daju prilike nama s invaliditetom, ali opet ne možemo ih kriviti za sve jer se dosta osoba s invaliditetom po onome što ja vidim zatvara u sebe i pokazuje nesigurnost za involviranje u društvu. Tako da sam ja morao prije zaposlenja povući do najviših institucija u Hrvatskoj kako bi se moja želja za radom ozbiljno shvatila. Dakle, poslodavci su otvoreni prema nama onoliko koliko i mi prema njima, naravno ne govorim o svima. Postoje poslodavci koji i dan-danas svjesno krše zakon i ne dopuštaju osobama s invaliditetom zapošljavanje i sam se pitam zbog čega je to tako bez obzira na sve navedeno.

Antonio kaže da mu pisanje olakšava, a dobio je ideju i za pisanje knjige..

– Za pisanje me potaknula majka i događanja u mom životu za koje smatram da trebaju biti zabilježena da bi drugi možda dobili snagu za borbu. Vjerojatno još ne bi krenuo s pisanjem da nisam počeo pisati za Dalmacija News čija je urednica imala ideju da započnem pisati kolumnu o svom životu i time potakla da se ta knjiga vjerojatno puno prije realizira nego što inače i bi. Inače, o knjizi razmišljam već zadnjih pet, šest godina i nadam se da će kroz godinu, dvije, a možda i prije ugledati svjetlo dana.

Zadranin je pun pozitivne energije i uvijek vjeruje u bolje sutra..

– Svaki dan pokušavam pomicati svoje granice jer smatram da je život lijep zapravo onoliko koliko se sam potrudiš da ti bude i motivacija za svaki dan mi je uglavnom učiniti što ljepši život sebi i drugima oko sebe jer bez tih drugih ne bi nikako bilo zanimljivo. Naravno da ponekad zaboravim na tu moju nit vodilju jer loše stvari koje ponekad me odmaknu od takvog razmišljanja tako da svaki dan nije onakav kako sam ga ja zamislio, a tada mi je motivacija uglavnom: sutra će biti puno bolje.

Glavna osoba u Antonijevu životu je njegova majka koja mu je neizmjerna podrška. Bez njene upornosti i truda, Antonio ne bi dogurao do pojedinih ciljeva..

Bez moje mame bi 90 posto stvari koje su napravljene bile neizvedive. Ona je imala teške periode. Bilo joj se teško nositi s osudama ljudi o nama koji smo invalidi. Puno je primala niskih udaraca od svoje najbliže okoline kao i ostalih, a nažalost ne mogu ni danas reći da su ti udarci prestali jer ljudi znaju biti jako surovi i sebični. Naravno da je ona sve to stoječki podnijela i ojačala sebe na vrijeme te kako je postajala starija naučila je zanemarivati zle kometare. Imala je svoj pravac, par ljudi koji su je razumijeli i jaku glavu. I drugo joj ništa više nije trebalo. Neke teške situacije prolazi i danas, ali ih puno prije prihvati i krene naprijed nego kako je to prije bilo. Bitna je mentalna snaga, jasan cilj i par dragih ljudi.

Kakvi su planovi za budućnost?

Jedan od planova mi je položiti stručni ispit u knjižničarstvu koji mi je pred vratima. Zatim što više putovati i uživati s dragim ljudima. Naravno želim realizirati projekt moje prve knjige čim prije i uz sve to planiram se dalje obrazovati ako to bude bilo moguće financijski i na bilo koji drugi način.

Antonio kaže da nije volio kada bi ga ljudi sažalijevali. To mu je smetalo i uvijek je želio drugima dati doznanja da je spreman boriti se. 

I za kraj, jedna motivacijska poruka za sve osobe s invaliditetom..

Budite svoji, ustrajni, imajte jasne ciljeve i ne dopustite da vaš invaliditet postane vaš kompleks.

U životu je važno boriti se i ne odustajati od vlastitih ciljeva. Na putu do uspjeha stoji bezbroj prepreka, ali uz upornost i pomoć drugih i one postaju savladive. Tako je to i kod Antonia – upornost i ustrajnost kao glavne vrline ovog dečka koji je bez obzira na sve, zadovoljan s onim što mu je život pružio..

Antonijeve kolumne možete pronaći OVDJE