S Rakelom po svitu – Nije bilo podjela na bodule, vlaje, purgere, partizane, ustaše, četnike…

Nalaze se u Londonu, točnije u hotelu Ibis koji je udaljen nekakvih 10-tak kilometara od samog aerodroma Heathrow. Odmah na početku im je bilo jasno da je London jako skup grad, pa su vožnju autobusom od 15 minuta od aerodroma do hotela platili 100 kuna. Soba u hotelu za dvoje, bez wifi i bez doručka iznosi vrtoglavih 690 kuna po danu, a sve ostalo se dodatno plaća. 

Soba je jako mala i imali su sreće jer je hotel pun i ta mala soba je zadnja što je ostala slobodna. Dodatno su platili doručak 65 kuna i nadoplata za wifi je također 65 kuna po danu, imaju i aparat za punjenje mobitela, a i on se također naplaćuje 15 kuna za pola sata. Bio je Željan Rakela primoran i to platiti jer nije imao odgovarajuće adaptere, a njihove se utičnice razlikuju od naših, te mu je baterija na mobitelu bila pri kraju.

Dobio je mail od Deana iz NY i obavijestio ga da motor treba sutradan stići oko 11 sati po Londonskom vremenu, a Željan jedva čeka da stigne i da se zapute prema Lijepoj našoj. Cijelu noć nije spavao od uzbuđenja, probudio se oko 6 sati i otišao malo prošetati oko hotela dok je Ivana još spavala. Pomislio si je, idem malo udahnuti svježeg zraka u zoru, ali ništa od svježeg zraka, osjetio se samo miris svježeg kerozina koji je bio jako intenzivan. Odmah nasuprot hotela je avionska pista i skoro svakih par minuta sleti ili uzleti po jedan avion. 

Sprijateljio se s taksistima koji su dežurali ispred hotela i dogovorio s gospodinom Bal-om, koji je inače Indijac, da ga odveze kasnije do DHL carga kako bi riješio papirologiju za preuzimanje motora. Bal mu je uslugu taksija naplatio 225 kuna i gospođa u DHL-u je preuzela svu papirologiju, te ga naručila za tri sata po papire i motor. Prvo su morali ići po papire na carinu, a uslugu za rješavanje papira je platio 127 funti, odnosno 1100 kuna. 

– Od carine me opet taxi vozio do aerodroma, stigli smo na aerodrom i za to sam dao 20 funti, odnosno 170 kuna. Vidim GS-a, ali mi ga ne daju, kažu da ga moraju utovariti u kamion i odvest na carinu te da ga mogu tek tamo pokupiti. Ponovno zovem Bal-a da dođe po mene, on nazove ženu što je rješavala papire i kaže da je ovo ludost da opet moram radi nje platiti taxi 20 funti, a ona se ispričala i pristala na to da će ona pokrit trošak. Stigli smo na carinu, puno pravila i protokola, morali smo obući reflektirajuće prsluke i u pratnji securitya doći isprid hale. Napokon mi viljuškar dovede GS-a i počnem ga raspakirati, nije bio zapakiran kao kad su mi ga slali iz Engleske u kutiji nego samo omotan u prozirnu foliji, ali zato znatno jeftinije. Na motoru je sve bilo ispravno, spojim bateriju i upali iz prve – smije se Željan. 

Propušten servis

Pokupili su motor oko 17 sati i do 23 sata su obilazili London. U Londonu živi populacija vrlo raznolikih kultura, nacionalnosti i religija, te se na području grada govori više od 300 jezika. Grad je ogroman i ima oko osam i pol milijuna stanovnika. Londonski metro, kojim upravlja Transport for London, najveća je mreža podzemne željeznice u svijetu, dok je Zračna luka Heathrow najprometniji svjetski aerodrom prema broju putnika na međunarodnim letovima  i zračni prostor najprometniji od svih zračnih prostora nad gradskim središtima u svijetu. Nije ni čudo što se u krugu od 10 kilometara snažno osjeti miris kerozina.

– Vidjeli smo Big Ben, kraljevsku palaču, veliko londonsko oko, katedralu gdje su se Princ William i Kate vjenčali, Picadili. Sve u svemu lijepo, luksuzno i skupo, možda malo i preskupo za naš standard. Navečer smo pojeli pizzu i krenuli se pakirati i spremati za sutra, a sutra je plan prijeći 1200 kilometara u komadu i stići do Rosenheima u Njemačkoj – objašnjava nam Željan.

Ujutro su se probudili u šest sati, padala je jaka kiša, posložili su sve stvari i krenuli prema Njemačkoj. Izgubili su dva sata dok su izašli iz Londona i oslobodili se velike gužve na autoputu. Jaka kiša ih je pratila cijelim putem, a zadnjih 100 kilometara Engleske bilo je i mnogo guste magle. Trajekt za Francusku su čekali sat vremena, a put je trajao sat i po. 

– Na trajektu smo upoznali Francuza s GS-om koji je bio tri dana u Londonu i na putu je prema svojoj kući u Pariz. Osim njega je tu bila i ekipa od tri Engleza koji su krenuli na put motorima po Europi, a put će im trajati 10 dana. Vrijeme na trajektu smo kratili pričajući anegdote s putovanja. Nakon trajekta smo odvozili još nekakvih 600 kilometara i u 22 sata smo sišli s autoputa u jedan gradić, 150 kilometara prije Stuttgarta. Tamo smo večerali i upoznali simpatičnog konobara koji je porijeklom s Kosova, vodio nas je naći smještaj u hotelu, međutim svi su bili zatvoreni, mora se vratiti na posao pa je zvao svog rođaka da nam dalje pomogne. Rođak jake građe i mrkog pogleda je uspio naći hotel i uvjeriti recepcionerku da spusti cijenu sa 100 eura na 55 eura, hvala mu na tomu jer nas budžet je otišao davno u dozvoljeni minus – prepričava Željan.

Sutra ujutro mu je prijatelj iz Splita Ivan Škorput, zakazao servis na 210.000 kilometara u Münchenu, međutim Ivana i Željan su se zaželjeli Splita i zato produžuju direktno doma. Bez problema su odvozili 1.350 kilometara u 14 sati vožnje i stigli na naplatne kuće u Dugopolju. Neprocjenjiv je kaže Željan, osjećaj kad se vraćaš s velikog, nepredvidljivog puta, nakon točno 61 dan, a iza sebe imaš pređenih 20.000 kilometara i gledaš svoj grad dok se spuštaš niz Klis. Ponekad mu se čini da odlazi na ova daleka putovanja, kako bih osjetio baš to, nostalgiju za svojim gradom i sve što on jest, najljepši i najluđi grad na svijetu.

– Dok sam se spuštao niz Klis prema svom gradu kroz glavu su mi prolazile slike svakakvih vozila koje sam viđao vozeći se kroz Ameriku, kamiona koji na sebi kače i po tri druga kamiona, vojnog Hummera koji je registriran na civilne tablice i čovjek tako putuje kroz cijelu Ameriku, vozača Harley Davidsona koji ima 10-tak plišanih igračaka na motoru, kamiondžije koji je otišao na godišnji odmor i za kamion zakačio veliku kamp kućicu i utovario svoje osobno vozilo Jeep Wranglera, tako kad stane da s njim može do grada. Sjetio sam se i Bane Obrenovića koji mi je rekao kako u Kaliforniji nema kriminalnih karijera kao kod nas, tri puta napraviš kazneno djelo i dobiješ doživotnu robiju, imaju i naziv koji se koristi u baseballu “Three strikes out”, a zanimljivo da senatorica koja se borila za taj zakon je doživjela da je njen sin upravo tri puta zgriješio s prodajom droge i dobio doživotnu robiju. U Texasu je pak pravilo ako nosiš oružje moraš, ga nositi na vidljivom mjestu, poput kauboja. Sad je to sve iza mene, mnoga sjećanja i bezbroj nezaboravnih trenutaka, sada se valja vratiti u normalu, u svakodnevnu kolotečinu i smišljati novo putovanje.

Stigli su u Club House od BMW MK Split gdje su ga dočekali kolege iz kluba, pripremili su im odličan fažol i roštilj, podijelio im je svima suvenire koje im je kupio u Arizoni i prepričavao doživljaje. Oko ponoći su Ivana i Željan ušli u stan i puna tri sata raspakirali stvari. 

– Kad sam vidio koliko stvari smo donijeli, jednostavno sam to morao fotografirati, ovo što vidite na slici je 70% naše prtljage i ne mogu jednostavno vjerovati da samo sve to mogli potrpati na motor. Motor je bio toliko pretrpan da sam putem pobacao svu staru robu kako bih napravio mjesta za nove stvari i to nije bilo dovoljno, tako da je Ivana punih 2.500 kilometara nove štikle nosila pokraj sebe na motoru. GS odmara u garaži i na njegovom kilometar satu je točno 211.458 kilometra, star 5 godina, što reći nego da je imao teško djetinjstvo – govori nam Željan uz smijeh.

Rezime putovanja

Broj dana putovanja = 61; Prijeđenih kilometri = 20.000 kilometaraProvedeno dana na motoru = 29 dana, prosjek 700 kilometara po danu;Provedenih dana odmora i obilaska gradova = 32 dana;Cijena avio karata povratne za Ivanu i Željana = 1.100 funti;Cijena carga za motor London – NY – London = 2.500 funti;Ostali troškovi = 5.000 funti;Ukupan budžet = 8.600 funti, od toga 5.500 funti sponzorstva i donacije;Besplatni smještaj = 43 dana, Plaćeni smještaj = 17 dana; 

Na ovom putovanju posjetili su New York, Toronto, Niagara, Chicago, Milwaukee, Rout 66, St. Luis, Oklahoma City, Hower dam, Las Vegas, San Francisko, Alcatraz, Sekvoja park, Los Angeles, Hollywood, Beverly Hills, Disneyland, Mexico, Grand Canyon, Barringerov krater, Roswell Aria 51, Texas, “Supetar” u McKinneyu, Memphis – kuća Elvisa Presleya, Orlando, Miami beach, Daytona beach, Washington, Orange Country Choppers i London.

– Putovanje je bilo predivno. Ivana i ja smo krenuli na put, a da nikoga nismo poznavali, nismo znali ni rutu, ni što ćemo točno posjetiti. Sve se odvijalo samo od sebe, prepustili smo se čaroliji puta. Svi ljudi koji su nas ugostili kroz Ameriku prvi put smo ih vidjeli u životu. Kontakti nisu išli preko Hrvatskih društava iseljenika, konzulata ni nikakvih državnih institucija nego preko običnih ljudi, mojih prijatelja, time su nova prijateljstva puno ljepša i toplija. Spavali smo kod ljudi u njihovim domovima, a neki su nam dali i svoj krevet dok su oni spavali na kaučima. Bezuvjetno su nam pomagali svi redom Amerikanci, Hrvati, Srbi, nije bilo podjela na bodule, vlaje, purgere, partizane, ustaše, četnike, muslimane, pravoslavce, katolike, itd. Bili su to veliki ljudi koji su nam poklonili svoje vrijeme, svoj dom, svoju hranu ali i novac i velika im hvala na tome – nostalgično će Željan.

Prijateljstvo nema granice

Dok razmišlja kako su od 61 dana 43 dana spavali, besplatno kod ljudi koje su prvi put vidjeli shvaća da je to ogroman dar i da nešto valjda i vrijedimo, jer u životu su najvrjedniji kontakti i ljudi, puno vrjedniji od novca. Šator nisu ni ponijeli, ne zato što nisu avanturisti, Ivana i Željan su dokazali da mogu i u šatoru spavati na putu kroz Nepal, Egipat i Tunis, ali kad ste u mogućnosti platiti jeftin hotel i više od 50% puta spavati kod nekog besplatno, onda je bespotrebno i ono malo mjesta na motoru popuniti šatorom, vrećama za spavanje i ostalom kamperskom opremom. 

Neki vole biti izviđači pa spavaju u šatorima, neki nemaju novca, a idu na put pa tako štede spavajući u šatorima, neki odrađuju kilometre i kupe naljepnice država, neki vole utrke pa se vrte u krug, ali na kraju nije bitno što voliš, govori nam Željan, važno je da radiš ono što voliš i da si pronašao ono što te veseli u životu i ne zaboravite uživati u tome.
– Mnogi ne znaju pa misle da i nije neka avantura voziti kroz Ameriku, ali to je veliko prostranstvo, priroda nije pitoma kao kod nas, često upadnete u olujna nevremena, tornada i jake kiše, velika nenaseljena područja. Bilo gdje da napravite 20.000 kilometara u manje od mjesec dana vožnje na motoru avantura je, avantura je i ići sa suprugom na jednom motoru. Banalna probijena guma ili kvar motora, nemaš nikoga, sami ste, kad ste dvojica s dva motora puno je lakše. Moja putovanja nisu “odrađivanja”, ona su potpuni užitak. Želim vam svima da putujete i da proputujete što više, upoznate druge zemlje, kulture i steknete nove prijatelje širom svijeta jer mislim da je to najveće bogatstvo. Za bilo kakve savjete ili pitanja stojim vam kao i do sada na raspolaganju – iskreno će Željan.

– Znam mnogi će reći “Lako njemu pametovati i putovati kad on ima novca”, a kad imam sponzore opet će reci: “Lako njemu, on ima sponzore”, pa kad je sve to tako lako, zašto se i ti ne potrudiš i kreneš, ako to uistinu želiš i uistinu voliš, vjeruj mi onda ćeš naći načina kako da to i ostvariš, a ako ne, naći ćeš samo izgovor zašto ne ideš – govori Željan.
U sljedeći ponedjeljak čitajte putopis o “Balkan Rally” kojeg organizira svake godine, već punih šest godina. Nakon toga priprema novu avanturu, gdje neće ići sa svojim novcem na put niti s velikim sponzorima. Ići će s minimalnim budžetom u najnenaseljeniji kontinent, a to će biti putovanje kroz Australiju, zemlja velikih kamiona, Mad Maxa i klokana.