FOTO Tri umjetnice iz Vranjica: Oslikale su 72 klupe da bi uredile svoje misto

Njih točno sedamdeset, mahom u prvom redu do mora, u gotovo pa gerilskoj akciji osvanulo je u šarenom, veselom i romantičnom ruhu. Mještani guštaju, prolaznici zastaju, stranci fotografiraju i mole za prijevod.

– Kažem, bile su zapuštene pa smo nas tri krenule u akciju – govori Mariana Grubić. Po struci slikarska dizajnerica, po profesiji vlasnica krojačkog obrta, ona je nakon svog radnog vremena – i to zajebanog, dvokratnog – našla vremena igrati se vranjičkim klupama. Ona i Tanja Munivrana, od milja nazvana krijesnicom jer se brine za rasvjetu, te Antonia Jerković kao ‘lakirerka’, cijeli poluotok opkolile su veseljem.

Svega tu ima: od stihova Olivera, Arsena ili Tome Bebića, preko posvete tiramolima i balaturama, nestalim palmama koje su poharali nametnici ili davno uklonjenim vranjičkim spomenicima, do galeba, grdelina, tovara i Hajduka. Ideje se rađaju u hodu, na noćnom brainstormingu, pa se odmah krene i u realizaciju – kako bi se do jutra klupe barem djelomično osušile i preživjele do faze lakiranja. Usput one osvježe i poneku kantu za smeće, bitvu za vezanje brodova ili parkić te ga pretvore u ‘zelenu plažu’.

– Prvih nekoliko klupa igrom slučaja bilo je u nijansi crvene, a to se valjda nije svidjelo našem popu, pa smo one uz crkvu odmah oslikali u hrvatsku zastavu i crveno-bijele kvadratiće. Nakon toga nizali smo što nam padne na pamet: klupa ispred kuće u kojoj se snimalo ‘Malo misto’ ima citate iz serije, tamo gdje su bile dvije skulpture našeg kipara Jure Bilića – koje su uklonjene jer su bile od azbesta – vratile smo ih barem na slici, a na mjestu koje su stari mještani nazivali ‘greda’ i na kojem se vječno sjedilo i raspravljalo o igrama našeg Omladinca, odali smo počast tom klubu –  govori Mariana.

Samoinicijativno oslikavanje klupa u relativno zapuštenom, ali opet silno ljupkom mjestašcu na prvi pogled nije pothvat koji će pomaknuti planine, no s druge strane baš male stvari daju prave znakove života i dokazuju da nismo svi otuđeni i nezainteresirani za svijet oko sebe. Tri junakinje ove priče vođene su upravo tim motivima – ako one ne pokažu brigu za mjesto u kojemu žive, tko će drugi?

Jedan mještanin – nadimka Beka, nedavno se polomio, pa ga je pred kućom zatekla klupa s Pink Pantherom kojemu je jedna noga u gipsu. Romantično mjesto posvećeno je Roku i Cicibeli, kvartovsko okupljalište pred trgovinom, dakako, Hajduku, a postoji i jedno koje Vranjičani mahom zaobilaze.
– Ma, jednu klupu posvetili smo dugi, a ljudi su protumačili da izgleda nekako gej, pa izbjegavaju sjesti na nju. Iako mladi baš i nisu toliko opterećeni, a stranci pogotovo –  veselo govore Vranjičanke za Tportal.

Što dalje? Ni one nemaju pojma: odvalile su sedamdeset komada i sada će se vjerojatno odmoriti, makar im se vrzmaju razne ideje.

– Eh, da je malo srediti i ove fasade… –