Potresna objava majke mladića napadnutog u Supetru: “Horor nije na majici, nego u glavi čovjeka koji je udarao”

Nakon što je njezin 19-godišnji sin na Dan pobjede u Supetru napadnut zbog majice s motivom pentagrama, njegova majka Marina Ivelić Samardžić oglasila se emotivnom objavom na društvenim mrežama. Osvrnula se na napad, poručivši kako njezin sin nije nikoga provocirao, već je samo mirno hodao prema plaži, te upozorila da sloboda ne smije ovisiti o tome što netko nosi.

Njezinu objavu prenosimo u cijelosti.

–Dragi svitu, dragi otočani, dragi moji Supetrani.

Peti kolovoza.

Dan kad se u ovoj zemlji govori o slobodi. Govori se glasno, s pozornica, uz zastave, himne i govore. Sloboda je tih dana posvuda. Toliko je ima da čovjek gotovo povjeruje kako je može zahvatiti rukom.

A onda se netko spusti na glavnu supetarsku plažu.

Moj sin je to popodne napravio upravo ono zbog čega su nam, kažu, izborili slobodu. Hodao je. Nije nikoga provocirao. Nije nikoga vrijeđao. Nije nikome držao lekcije. Samo je hodao prema plaži, među stotinama ljudi.

Nosio je majicu.

Ne, nije na njoj bio nikakav politički slogan. Nikakav pozdrav. Nikakva zastava. Samo omot albuma jednog metal benda. Za većinu ljudi tek još jedna crna majica kakvih klinci nose desetljećima.

Za nekoga je, međutim, bila dovoljan razlog da mu dvaput šakom udari u zatiljak.

Ne zato što je nešto rekao.

Ne zato što je nešto napravio.

Nego zato što je postojao u odjeći koja se nekome nije svidjela.

I tu negdje prestaju sve svečane riječi o slobodi.

Jer kakva je to sloboda koja završava na pamučnoj majici? Kakva je država u kojoj se na Dan pobjede moraš pitati smije li ti dijete mirno prošetati Supetrom odjeveno onako kako želi?

Ako je odgovor da ne smije, onda problem nije u majici. Problem je u nama.

Posebno me pogodila jedna misao.

Moj je otac proveo rat od prvoga do posljednjega dana. Kao i tisuće drugih ljudi, riskirao je život da bi njegova djeca, unuci živjela slobodno.

Ne da bi birali “prihvatljive” majice. Ne da bi pazili koje će tko bendove slušati. Ne da bi razmišljali hoće li nečiji sin, brat, unuk i prijatelj zbog komada tkanine završiti na Hitnoj.

Nego da ne moraju razmišljati ni o čemu od toga.

I zato me ne boli samo udarac koji je dobio moj sin.

Boli me spoznaja da danas postoje mladi ljudi koji su uvjereni kako imaju pravo drugome određivati što će nositi. A kad im se ne sviđa odgovor, posegnu za šakama.

To nije snaga.

To nije domoljublje.

To nije tradicija.

To je obični kukavičluk.

Jer hrabrost nije udariti nekoga tko prolazi. Hrabrost je pustiti čovjeka da bude drugačiji od tebe.

Najlakše je danas vikati o ljubavi prema domovini. Malo je teže voljeti ljude koji u toj istoj domovini izgledaju, slušaju ili misle drukčije.

Tu obično završavaju velike riječi.

A država se, na kraju, ne mjeri brojem zastava ni glasnoćom pjesama.

Mjeri se time može li jedno dijete mirno prošetati vlastitim gradom bez straha da će ga netko udariti zbog majice.

Ako ne može, onda problem nije u tom djetetu.

Nego u odraslima koji su dopustili da mržnja postane normalna, a nasilje prihvatljiv oblik rasprave.

Na kraju želim zahvaliti liječnici iz HMP Supetar, dr. Karmelić Đapić, na temeljitoj obradi, kao i djelatnicima PU Supetar koji su počinitelje pronašli i priveli u roku od petnaest minuta od poziva.

To je barem podsjetnik da u ovoj zemlji još uvijek postoje ljudi koji svoj posao rade ozbiljno i časno.

Na njima, a ne na onima koji šakama tumače slobodu, još uvijek počiva nada da riječ “slobodna” nije postala samo prigodna dekoracija za državne praznike.

I još nešto.

Danas sam naručila istu takvu majicu.

U svom broju.

Ne zato što sam odjednom zavoljela metal. Nisam. I dalje mi te naslovnice izgledaju kao da su pobjegle iz nekog jeftinog horora.

Ali ispada da horor nije na majici. Horor je u glavi čovjeka koji zbog nje odluči drugoga udariti.

Nosit ću tu majicu. Godinu dana. Svaki dan u slobodno vrijeme.

Ne zato da nekoga provociram.

Nego zato što ne pristajem na to da mi bilo tko određuje što smijem odjenuti, što moje dijete smije slušati ili kako bi netko morao izgledati da bi zaslužio mirno proći vlastitim gradom.

Ako danas prešutim zbog jedne majice, sutra će netko šutjeti zbog knjige, prekosutra zbog riječi, a onda ćemo se jednog dana čuditi kako smo ostali bez slobode, a nitko nam je nije oduzeo odjednom. Odlazila je komadić po komadić, svaki put kad smo pristali spustiti glavu.

Moj otac nije proveo rat da bih ja danas birala odjeću prema tuđim šakama.

Zato ću obući tu majicu.

Ne zbog glazbe.

Zbog slobode.

Marina Ivelić Samardžić