Zbrinjavanje opasnog otpada? Prava avantura mimo zakona …

Koliko su vam poznate one tričarije
poput Zakona o održivom gospodarenju otpadom? Niste upoznati baš sa
svim člancima, podzakonskim aktima, pravilnicima? Da, niste jedini,
no svakodnevica upućuje na to da i brojne državne službe,
svakojake agencije te fondovi, ali i lokalne i/ili regionalne
samouprave, u najmanju ruku imaju grdnih problema s provođenjem
zakona te ih u praksi teško sprovode.

Tijekom posljednjih godina svijest
građana RH se ipak pomakla nabolje pa danas sve više stanovnika zna
da “popularni” EE otpad (električni i elektronički) ili
papirnati (kartonski) otpad ne ide u isti kontejner s kućnim
“škovacama”, tj. Miješanim komunalnim otpadom. To što
često nedostaje adekvatnih kontejnera, posebnih spremnika kako bi se
obavila selekcija otpada, nisu krivi građani. Kao što nisu krivi
niti što u županiji još uvijek nemamo Centar za gospodarenje
otpadom, a do 2018. godine bi trebali imati “cjeloviti sustav
gospodarenja otpadom”. I to nije neki načelni dogovor, već
obaveza RH temeljem potpisanih međunarodnih ugovora.

Već odavno su postojale određene
uzance – prema potrošačima – u kojima su bili lišeni brige o
otpadu. Recimo, odlazak obližnjem vulkanizeru po novi set guma, jer
su stare već za otpis, prolazio je i danas prolazi bezbolno (osim za
novčanik) po pitanju preuzimanja starih pneumatika. Nije uopće
sporno kako trgovci, odnosno vulkanizeri, uzimaju dotrajale gume.
Identična je situacija bila nekad pa i danas kod automehaničara.
Promjenom motornog ulja ili bilo koje druge agresivne tekućine iz
vozila niste dobili natrag “staro” ulje, već je to bio
problem servisera. Kako su oni nekad (pa i danas) rješavali to
pitanje, stvar je adekvatnog nadzora stručnih (voljnih) službi
funkcionirajućeg državnog aparata. Neki otpad je s druge strane
uvijek imao vrijednost, poput starih automobilskih (kamionskih)
akumulatora, kompresora raznih uređaja, metalnih dijelova,…, pa s
tim nije bilo muke.

No, zanimala su nas dva konkretna
slučaja, do kojih dolazi puno češće od odbacivanja starih guma
ili frižidera. Gdje baciti stare lijekove, kojima je istekao rok
trajanja (kao i drugu vrstu medicinskog otpada), ali i baterije koje
su uobičajene u kućanstvima.

Odlučili smo napraviti “mystery
shopping”, i to u dva navrata. Sredinom i koncem prošle godine,
obišli smo brojna prodajna mjesta pa tako i ljekarne, “nudeći”
im naš otpad. A sve zato što nam to omogućava zakon i pravilnici!
I rezultati te naše prikrivene ankete nisu baš posebno briljantni.
Prvo vam prenosimo odgovor kojeg smo dobili iz Ministarstva zaštite
okoliša i prirode kako zbrinuti baterije i stare lijekove, tj. što
napraviti u slučaju da vam trgovci ne prihvate otpad.

“Pravilnikom o
baterijama i akumulatorima i otpadnim baterijama i akumulatorima
propisano je da je prodavatelj dužan osigurati preuzimanje
otpadnih prijenosnih baterija i akumulatora od krajnjeg korisnika na
lokaciji prodajnog prostora u kojem prodaje prijenosne baterije ili
akumulatore, bez troškova po krajnjeg korisnika i bez obveze kupnje
nove prijenosne baterije ili akumulatora. Prodavatelj je dužan
osigurati prostor za smještaj spremnika za skladištenje otpadnih
baterija i akumulatora. Otpadne baterije, k tome, građani mogu
odložiti i u reciklažna dvorišta.

Sukladno Pravilniku o gospodarenju medicinskim otpadom ljekarne su
dužne od građana preuzeti stare lijekove i sličan farmaceutski
otpad neovisno o njegovom podrijetlu. Građani medicinski otpad iz
kućanstava mogu ostavljati i u reciklažnim dvorištima. Također,
djelatnici ustanova koje obavljaju zdravstvenu njegu u kući
bolesnika dužni su preuzimati opasni medicinski otpad nastao
njihovom djelatnošću. Obrada preuzetog otpada mora se osigurati na
trošak ustanove. Stare veterinarske lijekove i sličan farmaceutski
otpad koji se koristio pružanjem veterinarskih usluga dužne su
preuzimati veterinarske ljekarne i ambulante.

Ukoliko prodavatelji odbiju preuzeti
otpadne baterije, ili ljekarna stare lijekove, građani mogu
podnijeti prijavu inspekciji zaštiti okoliša u pisanom ili
elektronskom obliku (Radnička cesta 80, Zagreb ili
[email protected]).”

Dakle, sve je jasno. Imajući takve
informacije, testirali smo prodavače i ljekarnike u Splitu, ali i
Zagrebu. U ljekarnama su puno bolje informirani, i uglavnom nije bilo
većih problema. Pogotovo u drugoj “inspekciji”, nitko nam
nije odbio primiti stare lijekove, dok je u prvom naletu (valjda se
još nisu “ušemili”) bilo određenih nevoljkosti. Pravdala
nam se tako jedna starija ljekarnica kako nemaju prostor za te stare
lijekove, odnosno da ih ne obilaze gospodarski subjekti koji imaju
dozvolu za gospodarenje tim otpadom. Na drugom mjestu su nas odbili
pravdajući se visokom cijenom koju plaćaju ako takav otpad pređe
određenu količinu (?). Primijetili smo i kako su puno sretniji
prihvatiti stare lijekove koje ću “tek donijeti”, kad ih
već imam u ruci smiješak je nešto “kiseliji”. Mlađe
djelatnice (u ljekarnama su uglavnom zaposlene žene) su također
sklonije bez puno pitanja ili komentara prihvatiti naš otpad.

S baterijama je pak išlo puno teže.
Krenimo s dobrim vijestima: sve velike prehrambene trgovine imaju
prostor predviđen za stare baterije gdje ih možete odložiti, a
identična je situacija i s velikim dućanima s tehnikom. No, unutar
istih trgovačkih centara postoje i manje trgovine, koje uredno u
svojoj prodaji imaju alkalne baterije (AA, AAA recimo) ili laptope.
Kod nekih djelatnika smo naišli na otvoren neprijateljski pristup,
pitajući ih za zbrinjavanje starih baterija. Rekli su nam, doslovno,
“pa gdje bi došli kada bi se stare baterije mogle bacati u
svakoj trgovini koja ih prodaje?!”. U jednom od tih dućana su
nas “ljubazno” uputili na susjedni supermarket uz poruku
“tamo imaju kutiju”.

Posebno je šokantno što niti jedan,
ali doslovno niti jedan kiosk, ulična trafika, nije prihvatila stare
baterije. U nekima od tih trafika su identične baterije bile na
prodajnim akcijama, no kutija za zbrinjavanje (što bi dakle morali
imati sudeći po odgovoru iz Ministarstva, bez obzira na veličinu
objekta) dotrajalih baterija nije bilo. Radnicama u tim trafikama
nismo prigovarali, posla imaju i preko glave da bi ih sada zamarali
nekakvim pravilnicima. Pogotovo što na koncu konca, pod uvjetom da
ste sve fino predali gdje treba, možda je bolje i ne znati kako se
kod nas taj opasni otpad “zbrinjava”…