ANKETA Pitali smo Splićane koliko često idu u zubara

Odlazak
zubaru je zasigurno jedna od najtežih odluka, a ne postoji veća sreća od one
kada vam vaš  kaže „da ovoga puta ništa
neće raditi“. Zvuk bušilice je najgora moguća melodija za naše uši koja kod
većine izaziva jezu i ubrzava rad srca.

U Japanu su u
provedenim istraživanjima otkrili da ljudi koji se panično boje zubara pokazuju
značajne razlike u svojim moždanim reakcijama u usporedbi s onima koji su ipak
malo opušteniji za vrijeme pregleda. Neki ljudi imaju osjećaj da su
njihovi zubi najgori koje je zubar ikad vidio, a mala je brojka onih koji su po
tom pitanju vrlo ležerni.

Za razliku od poznatih fobija poput klaustrofobije ili
agorafobije (straha od otvorenog prostora) ili pak straha od aviona koje se
lako mogu kontrolirati izbjegavanjem neugodnih situacija, strah od zubarskog
stolca jedan je od onih strahova s kojima se pojedinac jednostavno mora
suočiti. Kako se Splićani suočavaju sa svojim strahovima pri posjetu svom
doktoru, saznajte u nastavku teksta.

Ankica Franić (68) – Otkad sam stavila umjetne zube,
više ne idem zubaru. Hvala Bogu pa sam se toga riješila, kao mlada sam imala
dosta problema, još u ono vrijeme…

Mario Pavković (22) – Odem jednom godišnje kad me mater
nagovori, ne volim zubara. Da me ona ne izgnjavi, vjerojatno bih otišao tek
kada bi me zaboljelo. Mrzim odlazak zubaru, dovoljno mi je da vidim tabelu na
ulazu i već mi se smrači.

Meri Akrap (42) – Ajme, ništa mi ne govorite, nisam
ima sigurno 4-5 godina. Moram otići, stalno mi je po glavi pa nikako. Teško se
prisilim. Dobro ste me sjetili. Baš ću otići.

Barbara Marković (25) – Zubara posjećujem dosta redovito,
otiđem jedan do dva puta godišnje. Zubi su mi dosta osjetljivi i skloni kvaru
stoga moram odlaziti češće da reagiram na vrijeme. Danas je tehnologija zaista
napredovala i više nije velika trauma odlazak u zubara, ali je zato s
financijske strane postalo jako skupo.

Zvonimir Katić (75) – Imam puno godina i još uvijek imam
sve svoje zube, mislim da je to čista genetika. Nisam o njima tijekom života
vodio brigu, sad me djeca prisile pa odem. No ako genetski nemaš dobre, nema ti
tu puno spasa.