Zbog gljivica i pljesni Ana svaki dan mora gledati kako njezin sobičak svakim danom i svakom kišom sve više propada. Ormar je dupkom pun, na stolu koji predstavlja mjesto za jelo i odlaganje raznih stvari u nedostatku prostora, na desetke je kutija tableta za razne indikacije. Umjetno cvijeće i kutija keksa s prašinom odraz ozračja u kakvom žive stanari u Vukovarskoj na broju 81, u zgradi u lokalnim okvirima kolokvijalno nazvanom "hotel za samce".
Većina njih živi već dulje od četiri desetljeća - uselili su se kao škverski radnici u zgradu u vlasništvu škvera, legalno i s ugovorima. Ondje su rasli i starjeli, ženili se i dobivali djecu, neki čak i dočekali mirovinu. Kad je na početku stoljeća zgrada službeno postala državno vlasništvo, njome je nastavio upravljati Brodosplit sve do privatizacije 2013. godine. Trinaest godina, do te 2013., stanari su plaćali najam, a direktno s plaća skidali su im se i troškovi struje, vode i komunalija.
No, ispostavilo se da Brodosplit nije plaćao dio računa za vodu, pokušavali su ih prozvati i nepoštenim korisnicima prostora, a u posljednje su se vrijeme bili primorani suočiti se sa zaključkom gradske uprave Ivice Puljka o dvostrukom povećanju najamnine, premda je i ona ranija bila zapravo simpatično mala u ovoj sveopćoj strategiji "masovnog turizma", ili: što više gostiju, kakvi god bili, i što brže novca u džep.
S neofarbanih zidova otpada knauf, jedan WC dijeli cijeli kat, ako se prostor od nekoliko kvadrata s kojeg u vidno polje sa svih strana uskaču samo obavijesti o zaštopanom odvodu, može i nazvati mjestom za nuždu. Na ulazu obavijest o nadziranom prostoru, kamere su u funkciji, ali nitko ne zna tko ih prati i nadgleda. U malenoj prostoriji koja je trebala biti radno mjesto zaštitara, mjesto je za odlaganje pošte.
- Od 1984. sam ovdje, dva kreveta su prije bila i stanovale su tu dvije cure. Svaka je soba imala dva kreveta, kako su se osipali tako sam ja ovdje došla s 800 kuna plaće. Prošla sam havariju tešku. Kako onda, tako i dan danas. Sad imam iljadu i osamsto kuna, to je 250 eura, a samo dvije sobe plaćam 52 eura - govori
Ana Boban (82). Njezina svakodnevnica bez tople vode i prostora za tuširanje nekome je nezamisliva, ali ona se nikad nije žalila.
"Obnovit ćemo sanitarne čvorove i zajedničke dijelove..."
- Nekad smo mi bili spojeni sa staračkim domom za vodu, a u ratu je prisičena kotlovnica. Škver nije htio plaćati valjda, i onda smo se snalazili kako je tko znao. Danas robu na ruke operem - uzdiše Ana. Dani joj, kaže, prolaze u plaču i tuzi.
- Teško mi je, stvarno mi je teško. Nisam se nikad žalila nikome, kamoli uzela od nekoga novca za posuditi, ali došlo je vrijeme da se jednostavno ne može. Šta ću, nekad uzmem kil, kil i pol mesa pa mi to traje mjesec dana. Ne može se više - priznaje. Ipak, nova odluka Gradskog vijeća, da se na ugovor koji je potpisan prije koji mjesec, napravi aneks kojim bi se najamnina smanjila na stotinu kuna za 13 kvadrata sobe kao i ranije, obradovala ju je.
I ne samo to...
"Hotel za samce", inače, otvoren je 1. ožujka 1968. godine, a Slobodna Dalmacija tada je napisala kako "novoizgrađena impozantna građevina ima 6 jednokrevetnih i 138 dvokrevetnih soba. U svakoj se nalazi tekuća voda, umivaonik i tuš. Sporedne prostorije su zajedničke. Društvena dvorana ima 60 mjesta i suvremeno je opremljena. Radove na ovom objektu za kojeg je utrošeno 4 i po milijuna novih dinara izvelo je građevinsko poduzeće ‘I.L. Lavčević’ i to za nepuna četiri mjeseca. Cijene smještaja u radničkom hotelu iznose od 74 do 110 novih dinara".
- Čovjek se navikne na sve. Samo da nas ne tjeraju i da imamo pravo otkupa. U istoj prostoriji spavamo, imamo improvizirani zahod, a i jedemo tu. Moj Ante je nastradao u škveru, imao je moždani udar - pokazuje
Natalija Biloš (54) prema suprugu u krevetu. U stanu su i njihova dva sina, a mlađi je bio korisnik Centra Juraj Bonaći. Danas mu je Natalija sve, sa statusom roditelja - njegovatelja.
- Nitko nas nije tjerao odavde, ali problem je bilo to povećanje jer ovdje jednostavno nemamo ništa. Nije to velika cijena najma, ali nemamo osnovne životne uvjete - kazala je.
Uz te iznimno loše životne uvjete nadovežu se i razne vratolomije stanara od kojih je jedan za priskrbiti dostojan život kanalizacijsku cijev vodio kroz hodnik i obložio je limom - tako barem kažu. Valjda najtužnija slika nevrijednog života je prizor s prvog kata - probijena rupa za vrata, a umjesto vrata nekoliko spojenih kartonskih kutija.
Postoje rane koje ni vrijeme ne liječi...
