20 godina Torcida kupa

Ako uzmete bilo koju
stvar i pridodate joj riječi kao što su Hajduk ili Torcida,
ista će kod Splićana izazvati golemi interes i zauzeti posebno
mjesto u srcu. Poprilično očekivano, to se dogodilo i s ovim, sada
već legendarnim malonogometnim turnirom. Priča je to koja traje
20-tu godinu zaredom, priča je to o tradiciji, ljubavi prema malom
balunu, ali i priča o građanima ovog grada koji su zaslužni za to
što je Torcida kup odavno prerastao okvire običnog turnira te
prestao biti nešto čemu je tako usput zalijepljeno ime Torcida.
Danas je to jedan od simbola grada Splita, praktički je teško bilo
kome zamisliti ljeto bez šušura na igralištu u Vukovarskoj.

Odlazak na turnir postao je nezaobilazna splitska šema, navika,
način života… Kako god to nazvali, nepobitna je činjenica da
Splićani obožavaju vruće i sparne ljetne noći kratiti uz hladno
pivo i dobar mali nogomet. Shodno tome, vjerujem da ste se za vrijeme
trajanja turnira nemali broj puta susreli s pitanjem: “Jel ideš
na Torcidu?”; a ako u istom razdoblju nazovete mušku osobu u
periodu od 19 do 23 sata, vrlo je velika vjerojatnost da će vas
dočekati odgovor: “Na Kupu san”. Sve to skupa čini ovaj
turnir posebnim i razdvaja ga od bilo kojeg malonogometnog turnira u
Hrvatskoj.

A sve je krenulo još
davne 1995. godine. Skupina zanesenjaka iz Kluba navijača Hajduka “Torcida Split” organizirala je malonogometni turnir, vjerojatno
ni ne sluteći koje će razmjere poprimiti do današnjeg dana.
Kotizacija je iznosila 100 kuna po ekipi, a nagrada za pobjednika
1000 tadašnjih njemačkih maraka. Prijavilo se 112 momčadi, a
premijerni naslov osvojila je Pletionica Ivković koja je isti uspjeh
ponovila i dvije godine nakon. Najboljim igračem proglašen je
Nediljko Šetka, najbolji strijelac bio je Nikica Blažević, a
golman Marin Vidan.

Sljedeće godine
prijavilo se 90 ekipa, a sve do 2006. godine broj momčadi je varirao
ali je uvijek iznosio manje od 100. Razlog tome možemo pronaći u
tada još nepopularnosti malog nogometa u Splitu, a možda i u
nedovoljno dobroj organizaciji samog turnira. Spomenute 2006.
prijavljen je identičan broj momčadi kao i prve godine, 112. Od
tada broj ekipa stalno raste iz godine u godinu, da bi se ove sezone
zaustavio na rekordnoj brojci od 154. Velika je čast osvojiti Torcida kup, a samo se rijetki mogu pohvaliti da su taj podvig
uspjeli ponoviti. Rekorderi s 3 naslova su Alen Delpont, Duje
Bajrušević te najbolji hrvatski malonogometaš u povijesti,
legendarni Nikola Tomičić. U ekipnom dijelu, Omero CB Honey
Bunny i Fast food Popay jedini su se triput upisali u
pobjednike.

Što se propozicija tiče,
igra se po modificiranim futsal pravilima od kojih je jedino
odstupanje broj igrača u polju. Naime, na turniru se igra 5 igrača
plus vratar iz razloga da se povećaju šanse slabijim ekipama te da
se izbjegnu rezultati s prevelikom razlikom, dok se u futsalu igra s
četiri igrača plus vratar. U počecima turnira koristila se lopta
veličine 5, popularna “petica”, s kojom se igra i veliki
nogomet, međutim kako je rasla popularnost futsala u Splitu te kako
su svi već bili naviknuti na istu, odlučeno je da se igra sa “četvorkom”. Potonja je nešto teža od “petice”,
namijenjena je za igru po zemlji, lijepi se za nogu i samim time čini
igru atraktivnijom i ljepšom za gledanje pa je to bio i glavni
razlog zašto se prešlo na “četvorku”. “Peticom” se igra
veteranski dio turnira, koji je novost i uveden je 2012. godine, a na
njemu mogu nastupiti igrači stariji od 35 godina.

Osim pobjedničkog pehara
te statua za najboljeg igrača, strijelca i vratara; najboljoj ekipi
se dodjeljuje i 12 zlatnih prstenova s grbom Hajduka. Na turniru se
tradicionalno dodjeljuje i trofej Hajdučko srce, nagrada za
najpožrtvovnijeg igrača Hajduka u izboru njegovih najvatrenijih
navijača. Zanimljivo je spomenuti kako posljednjih godina svoju
ekipu na turnir šalje i – HNK Hajduk. Za nju nastupaju uglavnom
službene osobe ali i brojne legende iz bogate povijesti našeg
kluba. Posebno se pamti nastup bivšeg Hajdukovog predsjednika Hrvoja
Maleša, koji je svojim potezima oduševljavao prepune tribine
igrališta u Vukovarskoj.

Ipak, ono što razdvaja
Torcida kup od ostalih natjecanja, uz već spomenuti štimung, su
kvartovske ekipe te atmosfera na tribinama. One su zapravo srce ovoga
turnira, čine veliku većinu ždrijeba i daju kupu jednu sasvim
drugu dimenziju. Naravno da je svakome cilj pobijediti, međutim svim
ovim ekipama motiv je bliži onoj slavnoj izreci “važno je
sudjelovati“. Prijavljuju se iz gušta, da s prijateljima ili
ekipom iz kvarta “bace na balun”, kao skoro svakog dana, međutim
s jednom velikom razlikom, a to je igranje na otvorenoj sceni, ispred
svojih poznanika, obitelji, rodbine, i to u službenoj
natjecateljskoj utakmici.

Praktički pred cijelim gradom prezentiraš
svoje nogometne vještine i svaki tvoj korak prati se pod povećalom.
I brojni poznati splitski sportaši su izjavili kako su igrali po
cijelom svijetu u velebnim zdanjima pred nekoliko desetaka tisuća
ljudi, ali da se ništa od toga ne može usporediti kada izađeš
pred zahtjevnu splitsku publiku, gdje ti poznaješ sve i gdje svi
znaju tebe, pa se pojavi jedna određena vrsta nervoze. Upravo tu
leži čar igranja na Torcida kupu i zbog toga se svake godine
prijavljuje sve veći broj ekipa. Nekome tko nije nikad zaigrao u
Vukovarskoj, teško će biti objasniti kakav je to osjećaj zaigrati
na turniru. Osobno, imao sam tu sreću. Sa svojom ekipom nastupio sam
nekoliko puta dosad, tu i tamo prođemo koje kolo, nekad pobijedimo,
nekad izgubimo. I tako istrčiš na teren, a s jedne strane vidiš
svoje navijače, prijatelje, ekipu iz kvarta… S druge strane vidiš
protivničke navijače, obične gledatelje…

A onda se to sve stopi
u jedno. Transparenti, zastave, bubnjevi, navijanje, baklje…
Nastane ludnica, atmosfera kakve se ne bi posramili ni neki stadioni,
a igrati u svemu tome je spektakl. Čista uživancija i zadovoljstvo.
Čovjeku na kraju bude žao kad završi utakmica jer ima dojam da se
sve završilo nekako prebrzo. Upravo ta harmonija, taj sklad između
terena i tribina, to „nešto“ što obavija cijeli turnir, je po
mom osobnom mišljenju, krunski dokaz da je Torcida kup turnir iznad
svih ostalih, nešto što nećete pronaći nigdje drugdje, te je
prava rijetkost u današnjem svijetu iskrivljenih moralnih
vrijednosti gdje vlada zakon novca. Jer kad vidiš da ekipa gubi 10-0
ali i dalje grize iako je vidljivo kako ne posjeduje ni temeljne
nogometne osnove, ili gol u posljednjim trenucima susreta koji vodi u
2. kolo, a proslavlja se kao da je u najmanju ruku u pitanju utakmice
Lige prvaka, onda skužiš cijelu priču… U tom trenutku skužiš
da je to to.

S druge strane, ostatak
prijavljenih ekipa, koji dođu kao neka protuteža ovim gore
spomenutima, su tzv. „plaćenici“. Radi se o ekipama koje većinom
nose ime neke popularne tvrtke i čine ih mahom profesionalni igrači
malog nogometa odnosno futsala. Uz to, neki još dobivaju naknade za
svaku utakmicu, kao i bonus za eventualno osvajanje turnira. Radi
toga nisu baš omiljeni kod publike, gotovo svaku utakmicu navija se
kontra njih, a nerijetko ih se ispraća sa zvižducima. Međutim,
treba reći kako ni oni ne gledaju sve kroz prizmu novca, osvojiti
Torcida kup postalo je pitanje prestiža, težak i zahtjevan zadatak
za koji je potrebno i znanja i sreće, a za mnoge on dođe kao
najveći uspjeh u bogatoj malonogometnoj karijeri.

A tu je i jedna ekipa
koja je osjetila kako je biti na obje strane. Postala je zaštitni
znak Kupa i mnogima najomiljenija momčad. Radi se naravno o
trostrukom osvajaču – Fast food Popayu. Iako se u početku činilo
kako će to biti još jedna u nizu ekipa “plaćenika”, ubrzo se
uspostavilo potpuno suprotno – svojom atraktivnom igrom i gotovo
identičnim sastavom iz godine u godinu, pobrali su simpatije
neutralnog dijela publike i osigurali si kultni status. Popay
tradicionalno privlači mnogo ljudi na svoje utakmice i u gotovo
svakoj utakmici ima apsolutnu podršku gledateljstva. Tome smo mogli
svjedočiti i u ovogodišnjoj osmini finala kada su im se
suprotstavile favorizirane Ražine. Kompletno igralište navijalo je
za Popay koji je ipak poražen nakon izvođenja penala.

Govoreći o Torcida kupu,
nemoguće je izbjeći usporedbe s popularnom Kutijom šibica,
malonogometnim turnirom koji se tradicionalno održava u Zagrebu i to
u zimskom periodu. Iako se u medijima konstantno ponavlja kako je
Kutija najmasovniji turnir u Hrvatskoj, to nažalost nije istina
(pulski “Moja ulica, moja ekipa” okuplja više momčadi). Jedino
u čemu je Kutija šibica sigurno “naj”, je starost. Prvi put je
igrana 1971. godine i to je čini najstarijim turnirom. A o svemu
ostalom bi se dalo raspravljati.

Za razliku od Torcida
kupa, Kutija šibica se igra “peticom” i to prvenstveno zbog
velikog broja igrača iz velikog nogometa (bivših i sadašnjih) koji
su i zaštitni znak turnira. Iako se prijavi popriličan broj
kvartovskih ekipa, one nikad nisu uspjele postići neki zapamćen
rezultat upravo zbog velikog broja profesionalaca pa ovaj turnir gubi
na draži s te strane. Na Kutiji kao da je cilj organizatora dovući
što veći broj zvijezda, uz već postojeće profi futsal igrače ne
misleći pritom na štetu koja se nanosi autsajderima, a i samom
turniru.

Na Torcida kupu situacija je nešto drugačija. Igrača
velikog nogometa nema, a kvartovske ekipe znale su mnogo puta
izbaciti favorite dok je nekima od njih čak i uspjelo otići do
kraja. To je najvažnija razlika između ova dva turnira. Dodajmo još
kako se Torcida kup igra na otvorenom, a Kutija šibica u dvorani
(točnije njih 4). Oba turnira imaju svoje prednosti i nedostatke, tu
je sada stvar ukusa tko što i kako voli. Kako ovdje svi prirodno
naginjemo Torcida kupu, za pravedniji sud upitao sam za usporedbu par
svojih zagrebačkih prijatelja koji su pohodili oba turnira.

Rečeno
mi je kako se Kutiji zamjera naginjanje k profesionalizmu i
nedostatak nekog žara, kao i to da se na Torcidu (ako se to želi
naravno) može uvijek dovesti neka zvijezda, ali da se Kutiji nikad
neće moći udahnuti taj zanos i ludilo koje stanuje na jugu. Naravno
da je ovo pojedinačno mišljenje i nikako se ne može uzeti kao
relevantno ali u jednoj stvari su svi složni, a to je neravnomjerna
raspodjela medijskog prostora. I dok se Torcida kupu posveti pokoji
člančić od par redaka u Sportskim novostima, za Kutiju šibica su
obavezno rezervirane jedna do dvije stranice svakodnevno. A što tek
reći o javnoj televiziji? I dok na HRT-u nema mjesta ni za izvještaj
ili sažetak s finalnog dana Torcida kupa, za Kutiju je rezerviran
izravni prijenos. Zaista nevjerojatno i nepravedno.

Večeras je na
rasporedu finale, gledat ćemo reprizu okršaja iz prošlogodišnjeg
finala. Torcida Ražine protiv Torcide Mertojak. “Plaćenici” protiv “kvartaša”. Može li Mertojak konačno staviti ruke na
toliko željeni pobjednički pokal i hoće li se uspjeti
suprotstaviti Jelovčiću, Grciću, Protegi i društvu? Klupko tih
pitanja počet će se odmotavati u 22:15 kada je na rasporedu ovaj
dvoboj.

Pune tribine, festival
dobrog malog baluna i spektakl je zajamčen. Dovoljno razloga da
večeras budete jedan mali dio od nekoliko tisuća znatiželjnika
koliko će ih se večeras natiskati na legendarnom igralištu u
Vukovarskoj.

I spustiti zastor na još
jedan, ove godine okrugli 20-ti, Torcida kup.