Našoj obali daje novi kontekst i novu budućnost: Upoznajte arhitekta Alena Žunića, mladog doktora znanosti s impresivnom karijerom

Osebujna biografija i staložen stav,
riječi su kojima bi opisali Alena. Karijeru trenutno gradi u
Zürichu gdje je na postdoktorskom usavršavanju, a koje mu je ujedno i inspiracija za velike poteze. Osim
u Švicarskoj, Alen je postdiplomski studij završio na prestižnom Harvardu u Americi. Iako se
njegova ambiciozna karijera oko arhitekture na prvu čini nezamisliva,
u intervjuu za DalmacijaNews otkriva kako je vrlo jednostavan, obožava knjige,
a privatan život drži daleko od očiju javnosti.

Motiviran sportom, stipendijama i
samodisciplinom održavao je sjajne rezultate tijekom trajanja Fakulteta, a
vremenom je počeo objavljivati i vlastite knjige. Nikada se nije obeshrabrivao
negativnom klimom u Hrvatskoj, a trenutno daje sve od sebe kako bi prenamijenio
hrvatsku obalu i svijetu pokazao naš najveći resurs.

O tome zašto ‘ništa nije
nemoguće’, zašto se o arhitekturi rijetko priča te kako izgledaju
njegovi dani kada ne projektira, pročitajte u nastavku.

Kako si se osjećao kada si osvijestio činjenicu da si sa samo 26 godina postao doktor znanosti?

-Nikad u životu nisam
bio fokusiran da nešto završim kao što sam bio za vrijeme izrade doktorata.
Mislim da sam nakon što sam doktorirao uzeo dva mjeseca slobodno i ništa nisam
radio. Baš mi je trebalo vremena za sebe. U konačnici, tog koraka – obrane doktorata
– nisam postao toliko svjestan dok nisam s drugima počeo razgovarati. Ne patim
na tu titulu, ne predstavljam se kao doktor. To mi je bio veliki zadatak koji sam htio završiti i
ostvariti, ali nikad nisam razmišljao o doktoratu koji bi bio sam sebi cilj ili
svrha, vidjet ćemo čemu će to poslužiti.

Vjeruješ
li u sreću i to da je ona imala nekoliko glavnih riječi u kreiranju tvoje sadašnje
priče?

-Ne. Vjerujem da se na
puno mjesta moraš naći i truditi se i onda se sreća spontano pojavi ondje. Da
će se sreća pojaviti sama od sebe, to ne vjerujem. Sve što mi se dogodilo
mislim da mi se dogodilo jer sam vjerovao i radio.

Koliko
je za tvoju karijeru važno njegovati inspiraciju i kreativnost? 

-Neopisivo je važno
njegovati kreativnost i inspiraciju jer se na tome temelji svaki napredak.
Vremenom počneš raditi samo tehničke projekte koje odrađuješ rutinski. Novac
nerijetko arhitekte obuzme i tada gotovo da ni nemaju više projekt koji ih
veseli, često čujem da se u uredu bave samo financijskim dijelom priče. 

-Inovaciju i
kreativnost apsolutno nikad ne crpim iz arhitekture same, iako mislim da puno
arhitekata upravo to radi, u zatvorenom krugu. Ključne stvari koje mene potiču
ili guraju su najprije knjige i čitanje, ali samo nekih specifičnih autora.
Recimo knjige Harukija Murakamija. Idealno bi mi bilo stvarati arhitekturu koja
bi bila kao Murakamije knjige. Dakle, da je u velikoj mjeri realna, a da uvijek
postoji zrno SF-a u njoj.

Je
li arhitektu moguće ugoditi više skupina društva: tržištu,
struci, ljudima, okolišu…?

-Moguće je ‘ugoditi’
puno većem broju ljudi nego što arhitekti ugađaju danas.

 Zašto ne
ugađaju?

-Arhitekti često žele
napraviti kreaciju koja je njima osobno lijepa, ali ponekad ne vezana za
socijalni, stvarni, izgrađeni kontekst.

Možemo
li reći da polovica izgradnje na obali ne valja?

-Puno više od pola, ja
bih rekao da je možda 2-3 posto ono što je u punom smislu riječi arhitektura,
ostalo je samo gradnja. 

Zašto
arhitekti smiju graditi takve zgrade na obali?

-Nažalost,
to je problem našeg šireg konteksta – još traju repovi ekonomske krize. Većina
arhitektonskih ureda nema značajnijih projekata pa su neki, da bi opstali, investitoru
spremni za male financijske naknade potpisati bilo kakav projekt iako znaju da
se on estetski ne uklapa u okolinu i prostor.

Na
koji način društvo može pridonijeti razvijanju arhitekture i informirati se o
istoj?

-Društvo najprije mora
više cijeniti arhitekturu i ulogu arhitekta. Dakle, ne tako da netko amaterski
i nemušto zamisli stan i nazove arhitekta, objasni mu kako je on već sve
isprojektirao, a ovaj ‘samo treba baš sve tako nacrti – za dozvolu’. Kod nas društvo
misli da zna sve najbolje o svemu, počevši od nogometa do politike. Tako i u
arhitekturi. Mislim da bi trebali podići svijest o važnosti arhitekture i
osvijestiti potrebu za kultiviranom arhitekturom. Barem onako kako liječnici
grade strahopoštovanje prema svojoj struci, pa za sada nemamo amatera i hobista
koji misle da se razumiju u kardiokirurgiju, ali ih imamo u arhitekturi.

-Međutim, tu su
djelomice i sami arhitekti krivi jer nisu dovoljni prisutni u javnosti i u
medijima, pa društvo ni ne zna što arhitekti rade. Ja podržavam skromnost,
decentnost, ali ne i anonimnost, apsolutnu introvertiranost i svojevrsni
komunikacijski autizam. Često se na svaki medijski iskorak gleda kao na oblik
samopromocije, međutim PR je danas ključ uspjeha svega, pa i arhitekture.
Iskreno, trudim se objasniti arhitekturu, približiti ju široj publici i
popularizirati ju. Mislim da su arhitektima danas potrebna novinarska pitanja,
pa i novinarski pristup. Recimo da je i ovaj razgovor doprinos tome.

Nedostaju
li Hrvatskoj talenti?

-Nije istina da nam
nedostaje talenata ili inicijalne volje, već nedostaje kolektivno društveno
vjerovanje u vrijednost onoga što radimo.

Može li se
reći da je tebi kao najmlađem doktoru znanosti iz područja arhitekture u
Hrvatskoj veliki uzor Rem Koolhaas prema kojem na svoje projekte osim estetike
primjenjuješ i važnost rješavanja srži problema?

-Može, ali ono što
je ključno kod Koolhaasa je da je prije nego što je bio arhitekt radio kao
novinar. Naime, on je puno godina prvo razvijao svoj interes za kritičko
razmišljanje o svojoj okolini i o tome pisao. Imao je popularne članke,
intervjuirao je poznate arhitekte i umjetnike,… Vremenom je pišući shvatio da
je arhitektura najbolje sredstvo za djelovanje u okolini, jače i od
novinarstva. Da s njom zaista može mijenjati stvari. Tako je odlučio u 24.
godini ipak početi studirati arhitekturu.

-Bavio se
i filmovima, bio je redatelj i zajedno sa svojim prijateljem iz
djetinjstva režirao je filmove u kojima je nerijetko i glumio. Nastavno
tome, postavio je hipotezu da je arhitektura kao stvaranje filma. Moraš
osmisliti scenografiju, predvidjeti kako će se ljudi kretati po njoj,
pretpostavljaš kako će se osjećati, što će govoriti. Uglavnom, osmišljavaš
budućnost za ljude koji će boraviti u nekom prostoru, kao u predstavama i
filmu. Nitko prije njega nije tako govorio o arhitekturi. Obično se priča
o tome kako je neki materijal tvrd ili hrapav, kako svijetlo pada u prostor,
više s fenomenološke strane. Materijalnost je zanimljiva u jednu ruku, međutim,
o činjenici da ti stvaraš život kroz arhitekturu, nitko osim njega nije tako,
vrlo osebujno, razmišljao.

Da se
pretpostaviti kako se vodiš optimizmom, međutim, koliko toga treba pripisati
tvrdoglavosti?

-Zapravo nisam toliki optimist.
Točnije, optimist sam samo utoliko što uvijek pokušam napraviti najbolje
moguće, bez obzira na sve, ali zapravo puno analiziram i naravno vidim i puno
negativnih scenarija. Međutim, kažem si „u redu, može se dogoditi ovo, ovo i
ovo, ali svejedno idem probati!“. To je tvrdoglavost možda i više nego
optimizam.

Kako si se
nosio ili se još uvijek nosiš s predrasudama kolega?

-Uh, u početku su me užasno pogađali
nedobronamjerni komentari jer nisam znao zašto bi to netko radio, ja nisam
nikada o nekom loše govorio ili kritizirao nečiji projekt, pogotovo tijekom
studija kada svi tek učimo. Danas se puno jednostavnije nosim s komentarima i
predrasudama.

Odakle
iznova uzimaš motivaciju i što te uvijek ponovno ohrabri da ‘stvari uzmeš u
svoje ruke’?

-Ono što mene tjera da
stvar uzmem u svoje ruke je zapravo bijes ili frustracija zašto određeni
problem ne rješava netko drugi, pogotovo onaj tko ima možda veće mogućnosti i
veći utjecaj. U današnjem svijetu ne možeš napraviti stvarnu promjenu ako nema
dovoljno ljudi iza tebe i ako se nisi kao arhitekt ili ured dovoljno probio da
ti se dozvoli da nove stvari radiš sam. 

-Nažalost, arhitekti
kao profesija nemaju veliku moć. Da nema natječaja teško bih došao primjerice u
Vukovar raditi školu i dobio mogućnost isprojektirati ju. Mi zapravo često
ovisimo o drugima, o tome da nas netko pozove i angažira – bio to grad, država,
privatnik,… To je možda potrebno mijenjati.

Je li tvoj
privatan život ikad patio zbog karijere?

-Nikada nije patio zbog karijere, i nikada
nisam razumio one koji su tako što tvrdili. Obično primijetim da su
neorganizirani, manje uspješni ili nefokusirani ljudi upravo oni koje uvijek
kada ih pitaš „Hoćemo u kino?“, nerijetko odgovaraju „Ne mogu, u gužvi sam“.
Što se mora dogoditi, koliko moraš biti zauzet da ne možeš subotom navečer
izaći s prijateljima? 

-Uspješan znači biti sretan na svim
poljima života, ili barem to pokušati, a ne zapostaviti sve kako bi imao
uzlaznu karijeru ‘bez ostatka života’.

Kako se
mladi arhitekt s iznimnom karijerom poput tvoje opušta nakon sati i sati
crtanja, planiranja, osmišljavanja…?

-Stvarno sam jako
veliki ovisnik o filmovima. Sve što je izašlo unatrag 20 godina, a da nije
potpuni trash sam pogledao. To me baš jako opušta. Druga stvar koja
me relaksira jest plivanje. To sam prije aktivno trenirao, išao na natjecanja
pa i osvajao medalje, a sad odlazim rekreativno. Baš o ničemu ne razmišljam u
bazenu, samo sam u tom trenutku. Ovisan sam i o knjigama, u stanu ih imam oko
2500 i više ih nemam ni gdje stavljati, a ljudi me često pitaju ‘Jesi ti to sve
pročitao?’

S obzirom na
to da se tvojih nekoliko projekata odnosilo na marginalizirane skupine društva,
je li tvoj cilj u budućnosti osmišljavati projekte koji uključuju olakšavanje
života, a prije svega boravka, zatim i svakodnevnih aktivnosti posebno ranjivih
skupina?

-To mi je želja, ne zato što mislim
da mi je to obaveza već imam osjećaj da tu najviše do izražaja dolazi moja
kreativnost i inovativnost, tu se ‘zapalim’ za temu – da bih stvarno istražio
dublje, više. To je neka osobna stvar, ne mogu reći zašto je baš tako, ali tu
se aktivira moj inat.

-Možda me najviše pogodi kod takvih
skupina kada vidim kako one žive. Kad primjerice posjetite centar za autizam u
zagrebačkoj Dubravi i vidite kako ta djeca žive i s kojim se problemima
zaposlene gospođe koje ondje rade nose, nije mi jasno zašto se takvim temama
više ne bavimo. Nije mi jasno kako je jedna fontana prioritet u odnosu na to?
Meni je uvijek važniji netko tko prolazi svaki dan kroz rad s djecom s
poteškoćama ili roditelji koji brinu za takvu djecu… Recimo u postojećoj zgradi
za djecu s autizmom u Zagrebu gotovo svaki kutak je moguća opasnost jer
nije projektirano namjenski. Meni je to apsolutno strašno, mora moći biti
bolje.

Započela je
suradnja između ETH u Zürichu i Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Koje su vam
namjere i koliko će ta suradnja trajati? 

-Na svojem poslijedoktorskom studiju
na ETH u Zürichu sam radio istraživanje moderne i suvremene arhitekture na
hrvatskoj obali i to uglavnom industrijske i vojne zone koje imaju potencijal
prenamijene jer naša obala, bez obzira na sve, još nije
‘potrošena’. Međutim, te zone su često prenamijenjene da postanu
turistički objekti. Umjesto da u beskonačnost okupiramo zelene resurse, shvatio
sam da možemo prenamijeniti ono što već postoji, a napušteno je. Zaključio sam
da toga ima jako puno i da se to već u svijetu radi, kod nas opet, ne. 

-Tu ideju sam predložio na ETH-u
profesorima i odmah su je prihvatili. U konačnici smo izabrali Istru, točnije
Pulu koja ima povijest od antike do danas te je trenutno pogođena velikim
promjenama: industrije i brodogradilište propadaju, vojne zone su napuštene i
to u samom centru grada. 

-Sada će 80 studenata kroz narednih
godinu dana za jednu lokaciju dati sve od sebe da ponude svježe vizije! To je
kao da angažirate dvadeset arhitektonskih ureda s po četvero
ljudi da smišljaju kako bi jedan grad mogao bolje funkcionirati. S tim da
uzimate izuzetno talentirane ljude jer je ETH najbolja arhitektonska škola u
Europi. Za Hrvatsku je to izuzetno pozitivna stvar, veliki potencijal. 

Kome će
najviše pomoći i zašto je to vrijedno?

-Moja ideja je da krenemo od Pule, a
kasnije bi se proširili i na ostale gradove. 

-Ono što sam također pokušao i uspio
je da i hrvatski studenti sudjeluju u tome jer je izuzetno
važan networking i studiranje u internacionalnom okruženju no
razumijem da si to ne mogu svi studenti priuštiti jer sam i sam pronalazio
načine kako bih osjetio različita iskustva. Ovo sam vidio kao priliku da im
pružim(o) možda neponovljivo iskustvo dodira s inozemnom školom arhitekture i
osobno bih da imam takvu priliku, kao student bio oduševljen. 

-Za sada djeluju kao da su projekt
shvatili ozbiljno i imam namjeru ga širiti i ostvariti suradnje s ostalim
fakultetima u drugim gradovima regije. Nadam se da će to biti zajednički smjer u
budućnosti. Da svi zajedno možemo na potencijalnoj budućoj platformi
(laboratoriju) pokušati raditi na jadranskoj obali koja je naš najveći resurs.