Dvadesetčetverogodišnji Ivan Pavičić jedan je od četvorice Splićana koji su osmislili aplikaciju Au-Think koja pomaže u učenju djeci s autizmom, a zahvaljujući tome dobili su nagradu Ponos Hrvatske.
– Najprije nisam mogao vjerovati, pogotovo kada sam vidio druge dobitnike. Nije mi bilo jasno zašto mi, pa nismo nikoga spasili, ali kad su se dojmovi malo slegli dobio sam sasvim jedan drugi pogled na život – kaže Ivan.
Njihova je aplikacija sada u testnoj fazi, rađena je za Windows 8, a sada je planiraju prilagoditi i za starije verzije Windowsa. Usto, ideja im je olakšati korištenje aplikacije i osobama koje nisu najspretnije u radu s računalom, ali i dodati još neke tipove zadataka. Au-Think su radili kao studenti FESB-a za ImagineCup, natjecanje kojeg organizira Microsoft.
– Tema natjecanja je kako tehnologija može poboljšati svijet. Nismo imali ideju što bi korisno mogli napraviti, a htjeli smo napraviti projekt od kojeg će biti koristi i nakon natjecanja. Pitao sam prijateljicu koja je u to vrijeme studirala na Na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu može li nam pomoći s idejom, zanimalo nas je što bi njoj pomoglo u radu. Spletom okolnosti ona je imala praksu u splitskom Centru za autizam, a njezina je mentorica imala ideju da bi napravila nešto slično našoj aplikaciji – priča Pavičić.
S njim su u timu bili još Luka Vidačak, Marko Marinović i Ivan Božić s mentorom Markom Matijevićem.
Au-Think značajno će olakšati rad učiteljima, a što je još važnije, kaže Pavičić, djeca su motiviranija za rad.
– Učitelji su do sada morali pripremati zadatke posebno za svako dijete i printati ih svaki dan. Kod autizma je važna individualizacija. Ako dijete ima problema sa slovima ili predmetima u okolini zadaci se, zahvaljujući aplikaciji, lako mogu prilagoditi. Djeci je zanimljivije raditi na računalu, dobro se snalaze i vole raditi na računalu. Susretali smo se s djecom kada bi došli testirati aplikaciju, dosta su zaigrani, žive u svom svijetu, a od njih sam naučio da stvarima u životu treba pristupati na zabavniji način, a ne kroz stres ili kroz neku kolotečinu u koju mi znamo upasti – dodaje Ivan, koji je krajem prošlog tjedna diplomirao.
Ne planira za sada napuštati Hrvatsku
Radi zadnjih nekoliko mjeseci kao student, a uskoro očekuje i zaposlenje za stalno. Po struci je računalni programer i nije imao problema s pronalaskom posla, ali neki njegovi kolege i nisu imali baš sreće. O tome koliko se lako zaposliti nakon fakulteta, dodaje, ovisi više faktora.
– Jedan od njih je i je li osoba samo studirala, jer ako se bavila isključivo faksom onda bi moglo biti problema, ali ako je radila nešto sa strane i stekla nekakve vještine koje bi mogla pokazati na intervjuu onda je puno lakše. Međutim, ni to nije garancija. Prije pola godine nitko nije zapošljavao, a onda sam imao dojam da svi odjednom traže radnike. Vani je lakše jer u Splitu je ipak ograničen broj firmi, ali za sada ne planiram napuštati Hrvatsku – ističe on.
Dodaje kako će mnogi reći da za programiranje nije potreban fakultet, ali on se ipak ne bi potpuno složio s njima.
– Fakultet je dosta općenit, ali daje podlogu. Programiranje nije samo izrada web stranica, ima tu raznih područja i fakultet daje priliku da vidite što se sve može. Recimo, na fakultetu ima predmet umjetna inteligencija, možda će netko kroz taj predmet zaključiti da ga baš to zanima pa će sve daljnje napore uložiti u to da postane što bolji, a izvanfakulteta bi mu možda bilo dosta teže uopće doći u doticaj s tim. Fakultet daje priliku da se sagledaju brojne mogućnosti i onda bi se bilo dobro opredijeliti za jednu od njih i u tom području postati što je moguće više stručan – savjetuje Pavičić.
Najvrijednije je pomoći drugom
Male su šanse, tvrdi, da se nagrađeni tim ponovno sastane i osmisli još neku aplikaciju, no, ono što je naučio radeći na Au-Thinku korisno je iskustvo.
– Svi imamo posao, kolega Marinović je na petoj godini studija, usto radi i još se čujemo za ovaj projekt. Teško da bi našli vremena za još nešto dodatno. Toliko toga sam naučio na ovom projektu i mislim da bi bilo jako teško na neki drugi način doći do tog iskustva. Od odnosa u timu, programiranja, problema u timu, međuljudskim odnosima i razgovoru do prezentacije pred velikim brojem ljudi. Ali, najvrjedniji je osjećaj da radite ono što može nekom drugom pomoći. Kada smo prvi put došli u Centar i vidjeli dijete kako radi s našom aplikacijom, kako klika, smije se, koliko mu je drago raditi na računalu, zapravo smo shvatili da je to ono što se isplati i ako želim nešto raditi, želim to raditi s dobrim ciljem – zaključuje ovaj mladi Splićanin.