Pet ljudi istražuje, bilježi i čuva 40 tisuća godina povijesti u Muzeju Cetinske krajine: “Ne želimo biti samo zgrada, nego kuća puna naroda!”

Kada se spomene muzej, većina će najprije pomisliti na stare predmete iza staklenih vitrina, tišinu izložbenih prostora i pokoji školski posjet. Muzej Cetinske krajine – Sinj, muzej je koji želi razbiti upravo tu sliku.

–Ne želimo da Muzej bude samo zgrada, želimo da bude kuća puna naroda – rečenica je to ravnateljice Darije Domazet možda najbolje opisala sve ono što se posljednjih godina događa unutar zidova Palacine, ali i sve ono što je obilježilo proslavu sedamdesete obljetnice Muzeja. Muzeja koji je osnovan 7. srpnja 1956. godine kao Gradski muzej Sinj, ponajprije zahvaljujući viziji prvog ravnatelja Ante Vuletića, koji je ustanovu vodio čak 21 godinu i postavio temelje njezina razvoja. Od 1963. godine nosi današnje ime, a tijekom sedam desetljeća kroz njega su prošle generacije kustosa, arheologa, povjesničara i zaljubljenika u baštinu. Tijekom 1967. godine, u kratkom razdoblju od pet mjeseci, kao kustos, a potom i ravnatelj, u Muzeju je djelovao i akademski kipar Stipe Sikirica. Sikirica je promijenio vizuru kraja uz Cetinu, svojim djelima koje i danas krase početak sinjske ulice Alkarsko trkalište, vratnice sinjske crkve pa i prostor Gaza kod Trilja. Vuletića i Sikiricu naslijedio je Ante Tonći Milošević (1977. – 1994.), a onda je ravnateljsku funkciju prvi puta preuzela žena, Vedrana Gunjača Gašparac, profesorica povijesti umjetnosti i arheologije. I od tada su zavladale žene. Anita Librenjak, diplomirana arheologinja i povjesničarka umjetnosti dvanaest godina, a u svoju jedanaestu godinu na čelu Muzeja ušla je Daria Domazet, diplomirana arheologinja i profesorica povijesti.

– Glavna poruka našeg poslanja jest da smo mi živi muzej. Mi smo ekomuzej, muzej zajednice. Sve ono što baštinimo i čuvamo nastalo je ljudskim rukama. Ljudi su ti koji čine temelj postojanja muzeja, bilo da su stvarali predmete, prenosili znanja ili ih danas čuvaju – govori ravnateljica Domazet.

Pet ljudi, devet odjela i dvadeset i pet zbirki. Na papiru to zvuči gotovo nevjerojatno, a u stvarnosti možda i najbolje govori koliko velika priča može stati na leđa jednog malog tima. Tima kojeg uz spomenutu Anitu i Dariju čine profesorica povijesti i arheologinja Danijela Petričević Banović te još dvoje magistara povijesti – Anđela Vrca i Ante Bogdan.

– Nas je samo pet i funkcioniramo kao jedna mala obitelj. Nekad se slažemo, nekad raspravljamo, ali uvijek zajedno tražimo najbolja rješenja. Svačija ideja se poštuje. Ono što nas povezuje jest međusobno poštovanje i ogromna ljubav prema poslu. Ovo nije posao koji traje osam sati. Ovo je stil života – kaže Domazet.

Da Sinjani i Cetinjani iznimno cijene svoj Muzej, u četvrtak navečer nije trebalo posebno dokazivati. Prostor ispred zgrade Muzeja bio je pretijesan za sve koji su željeli biti dijelom njegova velikog rođendana. Natiskali su se ondje prijatelji Muzeja, suradnici, uzvanici i građani, potvrđujući zapravo onu rečenicu s početka priče da Muzej doista jest kuća puna naroda. Iako je slavljenička godina već donijela niz izložbi, predstavljanja i drugih programa, a novi sadržaji tek slijede do njezina kraja, upravo je ta večer bila središnji trenutak obilježavanja sedamdesetog rođendana.

Premijerno je prikazan kratki dokumentarni film koji priču o Muzeju donosi iz perspektive njegovih kustosa, a publika je prvi put vidjela i videospot za novu pjesmu “Ej, Cetino” u izvedbi Sinjske klape. I pozadina te priče potpuno je domaća. Stihove pjesme napisala je ravnateljica Muzeja Daria Domazet, glazbu muzejski suradnik Petar Radović, dok aranžman potpisuje Šimun Čarli Botica. Pjesma je to koja Cetinu stavlja u središte priče kao vječnu poveznicu ljudi i kraja kroz koji stoljećima protječe. Pjesma kroz stihove vraća slike lađa, života uz rijeku i sjećanja na neka prošla vremena koja i danas žive u ljudima Cetinske krajine.

Malo tko zna da najstariji predmet koji se danas čuva u Muzeju Cetinske krajine nije star nekoliko stotina godina, čak ni nekoliko tisuća već punih 40 tisuća godina! Prvi nalazi izrađeni ljudskom rukom pronađeni su u Gospodskoj pećini, iznad izvora rijeke Cetine, i potječu iz starijeg kamenog doba. Od tih kamenih alatki pa sve do tradicijskog ruha, umjetničkih djela, arheoloških nalaza i uspomena iz novije povijesti, Muzej danas čuva priču o jednom kraju i njegovim ljudima na svega 250 kvadrata.

I kako onda u 250 kvadrata ispričati 40 tisuća godina, i postaviti više od 30 tisuća predmeta koji su u vlasništvu Muzeja? To je pitanje koje su si djelatnici Muzeja postavili kada su 2021. godine uređivali novi stalni postav. Prostor takve veličine u nekim je europskim muzejima tek jedna prostorija, ali u Sinju je u tim gabaritima uz pomoć modernih tehnologija ispričan kratki presjek sve te materijalne i nematerijalne baštine.

– Velik dio građe koju zbog ograničenog prostora danas ne možemo izložiti čuvamo u našim čuvaonicama. Nadamo se da ćemo jednoga dana dobiti veći prostor u kojem ćemo moći pokazati puno više onoga što Muzej posjeduje. Time bismo javnosti mogli predstaviti sve bogatstvo našeg fundusa i još snažnije približiti vrijednu kulturnu baštinu koju desetljećima čuvamo za buduće generacije – objašnjava ravnateljica.

Jer čuvati baštinu ne znači samo pohraniti predmet u čuvaonicu ili ga postaviti iza staklene vitrine već objasniti njegovu priču i prenijeti je onima koji dolaze. U tome posebno mjesto pripada pedagoškom odjelu koji, kako ističe ravnateljica, zaokružuje sve ono što Muzej radi.

– Arheološki, etnološki i povijesni odjel čine okosnicu našega Muzeja jer zajedno pričaju priču o našem identitetu, od prapovijesti do današnjih dana, ali sve što istražujemo i čuvamo mora pronaći put do ljudi. Upravo zato nam je iznimno važan pedagoški odjel, kroz koji educiramo, posebno naše najmlađe, približavamo im ono što radimo i učimo ih zašto su muzeji važni.

Možda se upravo među djecom koja danas sramežljivo ulaze u Muzej nalaze oni koji će jednoga dana nastaviti čuvati njegove priče…

Foto: Igor Lakić