Kako je Draghiju uspjelo da ECB podrži tiskanje novca?

Na pitanje novinara što će se dogoditi ako ne uspije taj plan,
koji predviđa kupnju imovine u mjesečnom iznosu od 60 milijarda eura
kroz 19 mjeseci, Mario Draghi je odgovorio: “Imamo plan A. Točka.”

Mnogi ekonomisti i središnji bankari već više od godinu dana
traže dramatične mjere kako bi se zaustavio pad inflacije i oživjelo
stagnirajuće gospodarstvo. Smatraju da jedino tiskanje svježeg novca
može konačno potaknuti rast gospodarstva eurozone, s obzirom da
dosadašnji pokušaji, od smanjenja kamata ECB-a na rekordno nisku razinu,
preko jeftinih dugoročnih kredita, do kupovine imovine, nisu dali
željene rezultate.

No zbog žestokog otpora njemačkih političara i moćne
Bundesbanke, Draghi nije mogao učiniti ništa dok nije polako i mukotrpno
osigurao premoćnu potporu Upravnog vijeća ECB-a za tu monetarnu mjeru.

Kako Reuters doznaje od nekoliko dužnosnika koji su sudjelovali u
donošenju te odluke, a koji su željeli ostati neimenovani, Draghi je
odluku o tiskanju novca, odnosno kvantitativnom ublažavanju monetarne
politike (engl. quantitative easing, QE), osigurao u nekoliko koraka.

Prvo je tražio potporu za načelo da je kupnja državnih obveznica
članica eurozone na sekundarnom tržištu u skladu s njihovim udjelima u
kapitalu ECB-a legitiman instrument monetarne politike.

Time je osigurao osnovnu pretpostavku za donošenje odluke i neutralizirao službeno njemačko protivljenje.

“Po meni, najvažnije je bilo to što smo se svi složili da je to
legalno, uključujući Nijemce”, rekao je jedan sudionik sastanka.

Osiguravši jednoglasnu potporu za to načelo, rasprava se tada
mogla nastaviti o tajmingu i modalitetima kupnje obveznica, odnosno
podjeli rizika.

Draghi je tada, što je bilo ključno, ponudio kompromis, koji bi
po nekim središnjim bankarima i analitičarima mogao oslabiti ne samo
učinke QE-a nego i kredibilitet same banke.

Raspodjela rizika primjenjivat će se na 20 posto kupnje
vrijednosnih papira, a za 80 posto rizik će snositi nacionalne središnje
banke. To je zapravo decentralizirani programa otkupa koji provode
nacionalne središnje banke, a ECB samo koordinira.

ECB će u ukupnim kupnjama sudjelovati s 8 posto kvote, a
raspodjela rizika primjenjivat će se i na 12 posto kvote koja se odnosi
na obveznice zajedničkih europskih fondova i institucija (poput EBRD-a,
EIB-a, ESM-a i sl.) i koje će kupovati nacionalne središnje banke.

“Draghi je ustvrdio da, iako mnogi od nas žele europsku fiskalnu
i političku uniju s mutualizacijom duga, to zahtijeva političku odluku,
a neizabrani središnji bankari to ne bi smjeli učiniti na stražnja
vrata”, rekao je jedan sudionik sastanka.

Taj najsporniji element odluke, ograničavanje većine rizika, bio
je ustupak njemačkoj kancelarki Angeli Merkel i Bundesbanku kako bi se
“ublažila njemačka histerija”, rekao je drugi izvor. Smatra ipak da to
ima malo praktično značenje jer bi središnje banke eurozone neizbježno
dijelile rizike kada bi neka država članica proglasila stečaj.

Draghi je upoznao Merkel sa svojim namjerama na privatnom
sastanku u Berlinu 14. siječnja. Unatoč njezinoj zabrinutosti da bi ta
mjera mogla izazvati špekulativne balone i smanjiti pritisak na vlade da
provode bolne reforme, Merkel je poručila da će poštivati neovisnost
banke, rekao je izvor upoznat s tim razgovorom.

Kada su riješili pitanje mutualizacije duga, guverneri su se
mogli dogovoriti o puno većem programu kupnje obveznica od prvotno
predviđenog.

Prvo se razmišljalo o programu ukupne vrijednosti 500 milijardi
eura, a službeni prijedlog 21. siječnja predviđao je kupnju imovine u
mjesečnom iznosu od 50 milijardi eura kroz 22 mjeseca, ukupno 1,1
bilijuna eura.

Na sastanku 22. siječnja taj je iznos povećan na 60 milijardi eura na mjesec kroz najmanje 19 mjeseci, ukupno 1,14 bilijuna.

Program obuhvaća program kupnje vrijednosnih papira osiguranih
imovinom i program kupnje pokrivenih obveznica, koji su pokrenuti krajem
prošle godine, i dodaje im kupnju državnih obveznica.

Time se željelo “šokirati i zadiviti” tržišta, rekao je jedan
sudionik sastanka, napominjući također da program nije strogo vremenski
ograničen te da su vrata otvorena za kupnju i više imovine bude li
potrebno.

Draghiju je u prilog išao niz dokaza o ubrzanom padu cijena.
Tržišni pokazatelji sugerirali su da se inflacija možda neće oporaviti
prije 2020.

Osim toga, samo tjedan dana prije konačne ECB-ove odluke, Draghi
je dobio veliki poticaj od neovisnog odvjetnika Europskog suda pravde.

Neovisni odvjetnik Pedro Cruz Villalon odbacio je njemački
prigovor prethodnom, još neiskorištenom, ECB-ovom programu izravne
kupnje državnih obveznica, tzv. OMT, iz 2012., koji je uvjetovan
reformama. Villalon je stao na stranu ECB-a u tom pitanju.

Time je Draghi dobio snažan protuargument za njemačke kritike da
ECB pljačka njemačke štediše negativnim realnim kamatnim stopama i
prebacivanjem kreditnog rizika s rastrošnih južnih država na njemačke
porezne obveznike.

“To mišljenje učinilo je sve puno lakšim. Jako je pomoglo. Jako
je otežalo Nijemcima da se protive QE-u”, rekao je jedan dužnosnik
ECB-a.

Draghi je uspio djelomice i zato jer je uvjerio članove Upravnog
vijeća da je otvoren za suradnju. “Sastanci su od studenoga bolje vođeni
i transparentnost je veća”, rekao je jedan dužnosnik.

Upravno vijeće o QE-u nije formalno glasovalo. Program je po
Draghijevim riječima poduprla “velika većina” članova upravnog vijeća
ECB-a, “tako velika da se nije ni moralo glasovati”.

Tome je jako pomogla odluka člana Izvršnog odbora ECB-a, Yvesa
Merscha iz Luksemburga, monetarnog jastreba bliskog Njemačkoj, koji je
promijenio mišljenje i podržao program.

No nekoliko guvernera, uključujući neke koji su glasovali za tu mjeru, ima dvojbe u pogledu izgleda da program bude uspješan.

“Našli smo se u stupici, i zbog očekivanja tržišta i činjenice
da nismo mogli ostaviti taj instrument neiskorištenim jer smo se
približili deflaciji”, rekao je jedan dužnosnik koji je sudjelovao u
donošenju odluke.

Pet članova Upravnog vijeća od 24, guverneri središnjih banaka
Njemačke, Nizozemske, Austrije i Estonije i njemački član Izvršnog
odbora ECB-a, nije se slagalo s tajmingom.

No podržavši neovisnost ECB-a i suzdržavši se od javnih kritika,
Merkel je ublažila njemački otpor odluci, koja će biti ponovno
razmotrena u rujnu 2016.

Na pitanje što će se dogoditi ako progam do tada ne ostvari svoj
cilj, to jest ako se inflacija ne približi zacrtanom cilju od blizu 2
posto, član Izvršnog odbora ECB-a Benoit Coeure rekao je na Svjetskom
gospodarskom forumu u Davosu: “Ako ne postignemo ono što želimo… tada
ćemo to morati činiti dulje.”