S Rakelom po Svitu – Od Splita do Sahare (2)

Nakon noćenja, ušli su na trajekt točno u 11 sati, te nakon 40 minuta plovidbe stigli na suprotnu stranu, odnosno na drugi kontinent, Afriku. Srećom, sitniji predvidi su se riješili tako da naš sugovornik nije morao okrenuti volan od motorkotača i zaputiti se nazad prema Splitu.

– U luci Tangier je bilo zabranjeno snimanje, a lučki carinik nam je preko veze nabavio zelenu kartu za motor bez koje ne bismo ni mogli ući u Maroko. Nagradio sam ga za tu uslugu s 5 eura, što ga nije baš oduševilo, jer je vjerojatno očekivao više. U Maroku sam odmah nakrcao rezervoar benzinom i platio 34 eura za 32 litre, nakon čega smo se zaputili prema 300 km udaljenom Rabatu na obali Atlantika- započinje Rakela novi dio svog pustolovnog putovanja do Sahare.

Ugodno se iznenadio, kaže, vidjevši kako je autocesta kvalitetna i jeftina, a za tih 300 km su platili samo 6 eura. Jedini je problem što se ne smije voziti brže od 120 km/h i nije bilo ni pomisli o prekoračenju brzine jer su na policiju nailazili svakih nekoliko kilometara.

– Vozio sam dopuštenom brzinom, a policajci su  nam u prolazu mahali i pozdravljali nas. Na toj dionici su me malo začudili prizori na zaustavnoj traci autoceste. Pojedini vozači su se zaustavljali, vadili tapetiće, pa onda klečali i molili se Alahu- rekao je Rakela.

Srdačni domaćini

U 15 sati stigli su u Rabat koji je glavni grad Maroka, a snovao ga je 1146. godine Abd al-Mu’min, a 1627. je zajedno s susjednim lučkim gradom Sale postao dio novoosnovane Republike Bou Regreg.

– Vjerovali ili ne, s tom republikom su dugo vremena, sve do 1818. vladali pirati. Oni su Rabat i Sale rabili kao baze za napade na trgovačke brodove, pa se može reći da je Rabat nekada bio gnijezdo pirata. Sada glavni grad ima oko 650.000 ljudi, ali na širem području, uključujući Temaru i Sale, živi oko 1,8 milijuna stanovnika- opisuje Rakela.

Vozeći se gradskim ulicama, prošli su pored ogromne kraljeve palače i nastavili za susjedno mjesto Sale koji je rijekom Bou-Regreg odvojen od Rabata. Odahnuli su našavši smještaj po cijeni od 50 eura i malo razgledavali susjedstvo. Ljudi su prema njima, strancima odjevenima u crnu motorističku odjeću bili izrazito susretljivi. Iako nije bilo puno onih koji su govorili engleski, pomagali su na sve načine, pokazivali “rukama i nogama” gdje ići i kako pronaći restoran. No, kako kaže Rakela, nikako se nisu željeli fotografirati, valjda su im tijekom svih ovih godina turisti pomalo i dosadili.

– Ujutro sam bio u novom problemu. Kada smo nakon doručka odlučili razgledati Rabat, provjerio sam gdje mi je putovnica i ostao u čudu kada je nisam našao. Odmah mi je prošlo kroz glavu da ju je tijekom noći netko ukrao. Srećom, strah je bio bezrazložan, vratili smo se u hotelsku sobu i našli putovnicu ispod kreveta. Kako je tamo dospjela, ne znam ni sam. Valjda sam prethodne noći bio toliko umoran da je skliznula iz torbice i završila na podu- prepao se Rakela misleći da je putovanje za njega završilo.

Čizme se tope od vrućine

U samom polasku su kasnili jer su na parkingu susreli Talijana Franca Bergama koji je vozio slični BMW GS 1200 R. Čuvši da namjeravaju do pustinjskog grada Zagore na jugoistoku Maroka,  dao im je par savjeta budući da se od tamo vratio. Sugerirao je da  piju puno tekućine i ništa ne jedu što dublje budu zalazili u unutrašnjost zemlje.

– „Pazite se, od vrućine su mi otpali đonovi na čizmama, ali ako volite avanturu, uistinu ćete uživati“ – rekao nam je Bergam na rastanku. Moram priznati da njegove riječi nisam uzeo zdravo za gotovo, čak sam mislio da pomalo i pretjeruje. No, tada nisam ni mogao znati koliko je Franco govorio istinu- nastavlja nam priču Rakela.

– Put smo iz Rabata nastavili cestom do Marrakecha, grada kojeg zovu i Perla juga. Tih 327 km po vrućem asfaltu međutim neću nikada zaboraviti. Sličnog kaosa do tada nikada nisam vidio. Vjerujte mi, ne pretjerujem kada kažem da Marokanci po toj cesti voze kao ludi. Ograničenja brzine se nitko nije držao, a oko nas su zujali trošni automobili i kamioni. Stalno su nas pretjecali, pa sam bio prisiljen maksimalno paziti da ne dođe do nesreće. Ipak, nekim čudom je sve  prošlo bez problema. U Marrakechu se nisam uopće htio zaustavljati, nego smo preko planine Atlas produžili južnije za grad Ouarzazate- opisuje nam kao na marokanskim prometnicama.

Kako je bilo vrijeme ručka, na putu su stali u nekom selu čijeg se imena Rakela ne može sjetiti. Čim su sišli s motora, okružila su ih djeca i prosila novac, bila su uporna u namjeri da mu očiste čizme, pa je pristao i poslije obavljena posla ih nagradio s nešto novca. To ih je očito usrećilo jer su radosno odjurili, valjda kupiti hranu ili igračke. Što se jela tiče, nisu se mogli potužiti, bilo je ukusno i dobro, ali su veliki problem bile muhe.

– Vozeći se po cestama planine Atlas prema Ouarzazateu, vrlo brzo sam shvatio da Talijan Franco nije pretjerivao. Vrućina je bila neizdrživa i čak sam u vožnji osjećao sam kako mi se žare prsti na nozi. Kad sam tijekom jedne kratke pauze sišao s  motora i pogledao štafnu, vidio sam da se zacrnila zato jer se od vreline potplat na čizmi pomalo topio! To je tako kad se u 8 mjesecu vozi Afrikom. Brže bolje sam se vratio na cestu i dao gasa smatrajući kako će nas brza vožnja barem malo ohladiti. Planinska dionica je bila izuzetno zahtjevna, okuka je bilo kao u priči, a zaštitne ograde uopće nisu postojale, a tek iza 22 sata stigli smo u Ouarzazate koji se nalazi na 1160 m nadmorske visine- prisjeća se Rakela tog vrelog dana.

Bazen ili nastavak putovanja?

Ulaskom u grad je odahnuo jer nije bilo jednostavno manevrirati s teškim BMW-om po relativno lošim zavojitim cestama, a da sve bude još bolje, dobili su najbolji hotel.

– Poslije iscrpljujuće vožnje od 520 km i silne vrućine, skoro smo skakali od sreće ugledavši hotelski bazen. Čim smo u hotelskoj sobi skinuli sa sebe prašnjavu odjeću, skočili smo oboje u njega i opuštali se barem sat vremena. Kasnije smo legli u krevet i odlučili ostati barem 3 dana. Poslije toliko kilometara zaslužili smo dobar odmor- uz smijeh govori Rakela.

Rano ujutro 28. kolovoza su počeli obilazak grada poznatog po nadimku Vrata pustinje. Ouarzazate je inače izuzetno privlačna lokacija za filmaše, u njemu je snimljeno puno hollywoodskih blockbustera kao što su Lawrence od Arabije, Mumija, Gladijator, Kraljevstvo nebesko i mnogi drugi filmovi. Do filmske palače su išli makadamskim putem i s oduševljenjem snimali sve oko sebe.

– Iako smo iz Dalmacije gdje sunce zna također biti nemilosrdno, vrućina je bila enormna i teško se na nju priviknuti. Dok sam se znojio ispod kape, stalno sam razmišljao o tome da poslijepodne ipak vozimo do pustinjskog grada Zagore. Nina se tada prvi put malo pobunila jer sam rekao da ćemo ostati par dana i uživati duže u odmoru. S jedne strane sam je htio poslušati, dok me s druge prema pustinji vukla ogromna želja za avanturom. Na kraju je pobijedila moja nestrpljivost- završava uz smijeh Rakela.

Dionice kroz Marocco:

Tangier-Rabat…………………………….320 km

Rabat-Ouarzazate………………………520 km

Ouarzazate-Hamida-Ouarzazate…..500 km

Ukupno 3 dana / 1320 km.