Pavle Križanac kao dječak je gledao oca u odori alkarskog momka, danas on predvodi četu momaka!

Moja priča s Alkom traje doslovno od prvih dana života. Rođen sam dan nakon Alke. Uvijek su mi pričali kako je majka posluživala na sam dan Alke, a ja sam, eto, pričekao da sve završi pa sam se rodio sutradan. Otac je već tada bio alkarski momak pa su moja prva sjećanja vezana upravo uz odoru alkarskog momka. Odrastao sam uz Alku, gledao prove, više godina jahao konje, te ih čuvao na alkarskim svečanostima i bio aktivan oko svega što se događalo. Sve me to prirodno vuklo prema Alki. Kada sam dovoljno odrastao izrazio sam želju da postanem alkarski momak i to sam ostvario ulaskom u članstvo 2002. godine, a 2009. sam debitirao u povorci. Ta ljubav prati me cijeli život i dovela me do mjesta na kojem sam danas – riječi su to Pavla Križanca, 46-godišnjeg magistra menadžmenta, čovjeka kojemu su članoviViteškog alkarskog društva proljetos, na redovnoj izbornoj skupštini, povjerili jednu od najčasnijih dužnosti u Sinju i Cetinskoj krajini – funkciju harambaše. Kao zapovjednik alkarskih momaka predvodi one koji su stoljećima oslonac alkara, njihova desna ruka u svim alkarskim svečanostima i obvezama.

Križanac je naslijedio Ivu Vukasovića nadimka Parin, koji je tu dužnost obavljao punih pet mandata (20 godina). Odoru alkarskog momka Križanac s ponosom nosi već punih 16 godina. No, njegova alkarska priča nije počela onoga dana kada je prvi put odjenuo svečanu odoru, pušku kremenjaču stavio preko ramena i opasao kubure i jatagan. Počela je ona mnogo ranije, uz oca Mirka koji je pune 23 godine koračao stazom Alkarskog trkališta i bio podrška trojici alkara – Nikoli Talaji, Stipi Vlastelici i Mladenu Filipoviću Grčiću, s kojim je 1984. godine podijelio i najveći trenutak alkarskog života – pobjedu na Sinjskoj Alki.

– Godine 2009. imao sam čast debitirati u alkarskoj povorci. Od 2010. do 2014. bio sam alkarski momak Nenadu Mariću, a 2015., na jubilarnoj 300. Sinjskoj alci, pripala mi je iznimna čast zamijeniti Josipa Filipovića Grčića – Joku na dužnosti buzdovandžije da bi zadnje tri godine bio i štitonoša. Na tome mogu zahvaliti i svom prethodniku Ivi Vukasoviću koji me upravo na te dužnosti buzdovandžije i štitonoše odabrao, uz blagoslov alkarskih vojvoda. Ove godine debitiram na mjestu harambaše i to je za mene velika čast, ali i velika odgovornost – kaže nam Križanac pa nastavlja.

– Skupština je donijela svoju odluku, a i prije kandidature osjećao sam potporu alkarskih momaka i šire javnosti da se kandidiram. Uvijek kažem da iz Alke nije lako otići, svi teško odlazimo jer ljubav prema Alki duboko utkana u nas i nadam se kako ću sam odlučiti kada je pravo vrijeme za odlazak, nekad u budućnosti.

Eto, toliko Alka obuzme čovjeka. Zbog nje se godišnji odmor planira prema alkarskom tjednu, more i ljetna bezbrižnost zamijene teška odora i sati provedeni na užarenom sinjskom suncu. Jednostavno rečeno, kada Alka jednom uđe pod kožu, ništa od toga više nije teret, nego čast.
– Kod nas je cijeli život Alka u kući. O čemu god razgovarali, uvijek se na kraju vratimo na Alku. Prijatelji i supruga često mi znaju reći da pričamo samo o Alki. Ona je prisutna od jutra do mraka. Naravno, obitelj je uvijek na prvom mjestu, ali Alka je odmah iza nje i zapravo se isprepliće sa svim segmentima života – priča Pavle. A dok razgovaramo otac budnim okom provjerava svaki detalj odore, kao da i sam ponovno kreće u povorku. Majka, bez puno riječi, daje svoj blagoslov.

– Pa što mi više treba u životu od toga da mi je sin postao harambaša. To je najveće zadovoljstvo koje čovjek u Sinju može doživjeti. I zato smo to i dostojno proslavili. Bila je velika fešta, okupilo se puno ljudi, rodbina, prijatelji, susjedi, svi su došli pomoći i podijeliti s nama tu radost – u dahu je ispričao Mirko.

– Danas s nevjestom oblačim sina, kao što sam nekada oblačila supruga. To je jedan predivan osjećaj. U braku s Mirkom sam 55 godina i isto toliko godina živimo Alku. Prije je bio suprug, danas je sin i zato mi je sve to posebno emotivno – ubacuje se i Vanja.

– Bio sam alkarski momak u jedno sasvim drugo vrijeme. Nas je bilo trideset i šest ili trideset i sedam, kako koje godine. Družili smo se, zajedno sjedili, zajedno pili, nije bilo podjela među ljudima. Ja sam prvi počeo organizirati momačke večeri na Kamičku. Okupljali su se alkarski momci, a kasnije su nam se počeli pridruživati i alkari. I ne samo to, Alka je uvijek bila razlog okupljanja i naše obitelji. Dok sam ja bio alkarski momak i otkako je Pavle ušao u alkarsku četu naša kuća je uvijek bila domaćin brojnim gostima. To zajedništvo je ono najljepše što Alka donosi. Danas imamo veliku obitelj. Sinovi, nevjeste, unuci, svi smo zajedno i svi se slažemo. To mi je najveće bogatstvo – priča Pavlov otac Mirko, uz nadopunu supruge.

– Zajedno se jedino i može sve. Iako su muškarci u prvom planu na Alki, žene naprave gotovo sve. Peglanje odore, priprema odjeće, ručkovi, dočeci, fešte, organizacija… Sve to prolazi kroz njihove ruke. Muškarci su na trkalištu, ali iza svega stoji veliki posao koji žene odrade.

Izvan alkarske odore, Križanac je predstojnik Carinskog ureda Split, pri Ministarstvu financija, a prije svega obiteljski čovjek koji život dijeli sa suprugom Frankom, voditeljicom sinjske poslovnice PBZ-a, te kćerima Norom, dvanaestogodišnjakinjom, i šestogodišnjom Milom.
– Kao i u Alci, i na svom poslu sam prošao put od najnižeg prema većem, od carinika, voditelja smjene do predstojnika. Kada prođeš cijeli sustav, upoznaš ga iz svih perspektiva i znaš kako funkcionira. Ipak, obitelj je na prvom mjestu. Moja Franka, Nora i Mila, moja su najveća snaga jer bez njihove podrške sve ovo bi bilo nemoguće – priča Pavle koji je za svog zamjenika na trkalištu odabrao Ivana Vladovića i to jer, kako kaže, uz sebe želi imati osobu kojoj može povjeriti svaku odluku, koja razmišlja na isti način i na koju se može osloniti u svakom trenutku.

– Pitali su me i kako se osjećam na startu čete alkarskih momaka. I priznat ću, izvana sam izgledao mirno, ali kad sam prvi put prošao cijelim Alkarskim trkalištem kao harambaša, kroz glavu mi je prošao cijeli život. Vidio sam sve – od dana kada sam kao dijete prvi put bio na “palkama”, zatim redar na trkalištu za te svečane dane kao mladi momak, preko alkarskog momka, svih ljudi koje sam susretao i svih uspomena koje nosi. Nešto neopisivo što čovjeka potpuno obuzme, eto to je Alka! Ljudima koji nisu iz Cetinske krajine, ta ljubav, emocija, obitelj i odrastanje – teško se riječima opiše…