Teško je bilo trčati po vrućini i u teškim alkarskim odorama, ali izoštreno oko sokolovo i čvrstu desnicu imao je Buba! Majka Katarina zaplakala je od sreće i zagrlila svog junaka…

I bilo je takvih trenutaka – od plakanja, gađanja uz pomoć mame i tate ili silne sreće nakon pogotka u najmanji kolut alkarske mete. 

Umjesto konja poni i magarac

Imaju alkarići i svoje alkarske momke, odrasle muškarce koji paze na malene vitezove, vesele taktove daje sinjska Gradska glazba, a kad već nema konja od četveronožaca su tu magarac i poni – magarac urešen starim izvornim predmetima ovog kraja – pretežito ručnim radovima, a poni za barjaktara koji je, ove godine, najtrofejniji alkarić u 66 godina dugoj tradiciji. Vito, alkarskog imena Najbrži, sanja alkarske snove, da će i on jedan dan biti alkar na konju koji gađa u metu na toj “velikoj” alki.

Baš kako to sanja i svaki od tih malih alkarića jer već dugo Alka je Sinj, a Sinj Alka. Biti alkar ovdje je čast i ponos, a ništa manje vrijedno nije ponijeti i pobjedu na ovom dječjem megdanu.

“On je moj ponos!”

– On je moj ponos, jako sam sretna zbog mog Rafaela. On je bio jako uzbuđen i nervozan – suznih očiju ispričala nam je majka Katarina dok je pogledom pratila svog junaka. I prošle godine u obiteljskoj kući imala je slavodobitnika jer je Alku, 65. po redu, osvojio Rafaelov brat Niko nadimka Konkula.

A imao je Rafael i trenera – rođaka Marina koji je, kako bi otkrio uspjeh pobjednika, potegnuo iz hrvatske metropole. Uz malo premišljanja, otkrio je i nama taj ključ uspjeha.
– Treba gađati “u dva”, ali tek malo iznad “sride” jer kada trčeš, tako se i tijelo spušta, pa je to pravi način da osvojiš tri punta – veli Marin dok je uža rodbina ubrzano spremala hranu i piće za veliko slavlje, do dugo u noć.

– Pršuti se rižu, sir, sve što imamo u kući – pronašli smo oca Antu u podrumu doma.

– Ne može se opisati ta napetost i sreću. Kad vidite tu djecu koja su sva željna pogoditi alku, sudjelovati – nešto nevjerojatno. Rafael je među mlađima, ali ove je godine imao najviše sreće – uzbuđen je bio otac. Kao i alkarski momak Nenad, nadimka Štambera koji je, veli nam, osjetio koplje viteza već nakon druge trke.

– Čekali smo tu treću trku, pogodio je “u sridu” i sam sam sebi rekao kako je ovo naš dan – kratko je komentirao.  

Sreća i junačka desnica zbilja je bila na strani Bube jer je trebalo prihvatiti “rukavicu izazova” koju je bacio Leo, alkarski Bedžica koji je s tek četiri godine u prve dvije trke pogodio “u sridu”. Sa šest punata krenuo je u treći boj, ali je pred alkarskom metom posrnuo i alku srušio bez osvojenih punata.

Najmlađi i najslađi

Među 19 alkarića, najviše simpatija, moramo priznati, pobrao Sasala, Andrija Vučković, koji je, cijelo vrijeme nasmiješen, čak i pogodio “u sridu” što je izazvalo pravi delirij na tribinama. Vikali su i bodrili su i Maltu, Mateja Vučkovića, koji se, umjesto gađanja, odlučio u sva tri navrata kopljem srušiti alku. Svoju prvu alku otrčali su i Zvir, imena Josip i Šude, odnosno Marko koji je bio i najmlađi sudionik, s nepune dvije godine pa mu nisu zamjerili što mu je uvelike pomogao ćaća Lovre i namještač alke Pucak.