Nelli Manuilenko: Kao mnogi Splićani, i ja sam dobila fjaku

Prilikom 40.obljetnice umjetničkog rada i koncerta “O, Splite grade“  mezzosopranistice i glasovite operne pjevačice, Nelli Manuilenko, razgovarali smo s Manuilenko o njenim pjevačkim uspjesima, ali i o njenom životu u Splitu u koji je došla davne 1992. godine kako bih nastupila na Splitskom ljetu, a potom, igrom sudbine  i ostala živjeti u njemu, gradu koji 
ne bih mijenjala za išta na svijetu.

U intervjuu vam donosimo zanimljivije priče iz Manuilenkina života, a za početak se prisjetimo samih pjevačkih početaka ove glazbene dive.

Nelli Manuilenko, prvakinja Opere HNK Split, svoje je glazbeno obrazovanje stekla u Državnom glazbenom koledžu “Dzeržinski“ u rodnoj Ukrajini. Dodatno ga je usavršila na Glazbenoj akademiji u Donecku “Sergej Prokorjev“ na odsjeku solo-pjevanja i koncertno-komornog pjevanja u klasi prof. Borisa Konstantinova. Solističku karijeru započela je u Državnoj filharmoniji u Donjecku  nakon koje postaje stalna članica Državne nacionalne opere u Kišinevu u Moldaviji. Od veljače 1992. do 2002. godine prvakinja je Opere HNK Split. Njezin repertoar obuhvaća vodeće uloge u opernim djelima domaćih i inozemnih klasika, te suvremenih autora.: Verdija, Puccinija, Mascagnija, Bizeta,… Od 2002. godine radi na Umjetničkoj akademiji u Splitu kao profesorica solo pjevanja i pročelnica Odsjeka za pjevanje.. Gostovala je u brojnim opernim kućama u zemlji i inozemstvu, a dobitnica je najuglednijih hrvatskih umjetničkih nagrada i priznanja: Milka Trnina, Marijana Radev, 
Judita, Nagrada hrvatskog glumišta, Sergij Rainis.
 
– U svoje vrijeme sam bila prva dama hrvatske opere. Danas više ne pjevam aktivno već radim na Akademiji jer sada imam zadaću naučiti mlade to što sam ja stekla godinama pjevanja na pozornicama kazališta. Pjevala sam od djetinjstva i željela sam biti pjevačica ili liječnica. Krenula sam u muzičku školu, gimnaziju, koledž, a onda je došlo vrijeme za Akademiju i ostalo je povijest.

Prvi poziv za dolazak u Split dobili ste 1991.godine, ali zbog ratne situacije u Split ste ipak došli godinu kasnije. Sjećate li se Vašeg prvog dolaska i prvog nastupa u Splitu?

– Itekako ga se sjećam. I datum pamtim – sa osmijeh kazuje Manuilenko. U Split sam došla u veljači, 23. veljače 1992. godine iako sam trebala doći 1991. ali zbog rata koji je bio u to vrijeme nisam mogla preko granice. Prije pjevanja Aide na 
Peristilu, na Splitskom ljetu otpjevala sam Cavalleria rusticana  i to mi je bila prva uloga u HNK Split. Poslije ovoga mi je bilo ponuđeno ostati koliko želim i ja sam ostala.

Što Vas je toliko privuklo u Splitu da ste odlučili ostati u njemu?

– Sudbina. Tako mi je zapisano u mojoj knjizi. Kao mala sanjala sam Split, Dalmaciju, otoke, more i taj san me pratio tijekom mog života i dok nisam imala pojma da ću doći živjeti ovdje. U djetinjstvu sam pjevala i pjesmu „O Jadran mili ti moj“ dok nisam ni znala ni gdje  je Jadran, a gdje Split. 

Kako Vam se danas nakon 23 godine sviđa život u Splitu? Biste li preselili u neki drugi grad?

– Ja sam dobivala pozive i da odem u Zagreb i Rijeku, ali po meni svaki čovjek ima svoj grad i kada sam došla u Split znala sam da je on moj grad. Ja ne volim velike gradove iako sam došla iz grada u kojem živi dva milijuna ljudi. Split je malen, kompaktan, ima more i kazalište i ja sam rekla „Ovo je moj grad“.  Zaljubila sam se u sam grad.Prvi put kada sam došla u Split, drugog dana mog boravka, odveli su me na Vidilicu gdje je Split bio kao na dlanu. Prije toga sam bila mjesec dana na gostovanju po Italiji koja mi  je jako lijepo izgledala i Split mi je tada bio kao Italija, ali još ljepši. Talijanu su mali, a ovdje su muškarci visoki, lijepi su i muškarci i žene. Cijela nacija je lijepa, talentirana i ako postoji prošli život ja sam sto posto bila Dalmatinka jer meni ovdje sve prija i klima i hrana i ljudi. Neki moji kolege iz Hrvatske pitaju kako sam se snašla u Splitu i kako su me Splićani prihvatili jer su Splićani kritični prema novome. Meni je bilo super, primili su me kao svoju i kako mogu negdje otići?! Ne mogu ih izdat! Moja sestra i mama žive u Miamiju i ja njima kažem da one nemaju pojma gdje ja živim, a ja živim u raju. Bog je stvorio ovu zemlju kao primjerak raja. Ako hoćeš skijati zimi imaš gdje, ako hoćeš more imaš more, šumu,…mala zemlja, ali sve ima. Predivna. Hrvatskoj želim blagostanje i mir i nek živi Hrvatska, a mi u njoj sretni.

Spomenuli ste, da volite i dalmatinsku spizu. Koje vam je najdraže dalmatinsko jelo?

– Sve volim. Tamo gdje sam ja živjela nismo koristili maslinovo ulje ali ni zelenu salatu. Kada sam došla ovdje to maslinovo ulje mi je tako mirisalo ali u početku mi je bilo čudnog okusa, a poslije pak divno.  Za ribu su mi prvo rekli „Riba mora pliva tri puta. U moru, ulju i vinu.“ I sad ja poslije ručka, kada jedem ribu, moram popiti čašicu bijelog ili katkad crnog vina jer riba mora plivati. Inače obožavam sve što je iz mora, ali i verduru i voće. Ovdje sve ima miris i okus. Jabuka miriše na jabuku, mandarina na mandarinu i to treba čuvati. To prirodno bogatstvo.

Što radite u svoje slobodno vrijeme? Volite li ispijati kave na suncu kao većina Splićana?

– Kao mnogi Splićani i ja sam dobila fjaku – kroz smijeh će primadona Manuilenko.

Volim sjesti na rivu ili na Vidilicu i popiti šalicu zelenog čaja i u isto vrijeme reći „Tko ovo može platit“. Ne mogu reći da mi je ovo hobi, ali u slobodno vrijeme brinem se o mačkama koje sam spasila. U kući ih imam osam, a van kuće još osam, mini azil i zbog toga sve slobodno vrijeme posvećujem njima; hranim ih, vodim veterinaru. To je nešto što me okupira. 
U slobodno vrijeme volim i čitati. U posljednje vrijeme čitam stručnu literaturu kako bih mogla pomoći svojim studentima . Volim slušati klasičnu glazbu, katkad i klasični jazz

Klasična glazba je vaša strast. A što je s dalmatinskom glazbom i dalmatinskim pjevačima? Imate li  nekog dalmatinskog pjevača ili pjevačicu koje Vam je drago poslušati?

– Volim dalmatinske klape. One su nešto prekrasno. Nekoliko sam puta bila na Omiškom festivalu i kad ne idem tamo onda ga gledam na televiziji. Klape su nešto predivno i to je također jedna karakteristika hrvatske.

Što mislite o školi pjevanja kod nas? Koliko je zapravo teško izgraditi pravi pjevački glas?

– Ja radim 13 godina na Akademiji. To relativno nije još preveliki period zbog toga što pjevači kao pjevači s karijerom sazrijevaju malo kasnije. Na primjer moja studentica koja je prva završila Akademiju u mojoj klasi, Terezija Kusanović, tek  je sada postala pjevačica koja vodi repertoar u kazalištu HNK. Ja imam deset studenta koji su završili Akademiju kod mene ali treba proći još vremena da bi pokazali rezultat, da sazre. Na Akademiji ima puno talentirane djece i to ne samo pjevača. Imamo instrumentaliste, teoretičare…i imamo čim biti ponosni iako smo jedna relativno mlada Akademija.

Što je uopće potrebno za kvalitetno pjevanje?

– Nije važno otpjevati ton već je važno da ton bude kvalitetan. Ton treba biti slobodan, fokusiran, okrugao. 99% kvalitete pjevanja i uspjeha u pjevanju čini pravilno disanje. I ako savladate pravilno vokalno disanje onda ćete postići i kvalitetni vokalni akademski ton.

Da li pjevač savršenog umijeća pjevanja, a nezanimljivog scenskog nastupa, danas može oduševiti samo svojim glasom?

– Ne. Apsolutno ne. Kriteriji su sada puno veći kao i konkurencija. Danas  zahvaljujući Internetu možeš vidjeti, slušati bilo što i bilo gdje i zbog toga sada pjevač mora lijepo izgledati, imati lijep glas, biti glumac. Opera je sinteza nekoliko vrsta umjetnosti i ja svojim studentima govorim da moraju ići u dramu kod dramskih umjetnika naučiti kako glumiti sreću, tugu, ljutnju.  Na balete gledati gracioznost, umjetnost govora tijela. I naravno iznad svega moraju imati glas, najsavršeniji, a najosjetljiviji instrument. Pjevač mora imati i svoj režim kako čuvati svoj instrument, odnosno glas. Vi ako svirate violinu i ona se pokvari, možete kupiti novu. Ali naš instrument ako se pokvari više nikad nije isti i zbog toga moramo jako pažljivo postupati s njim.

Imate li poruku za one koji još žele raditi na svom glasu da ga dignu na što veću razinu da i oni jednog dana budu Nelli Manuilenko? 

– Želim im da budu još i bolji od Nelli Manuilenko. Moj prvi savjet kada bih ja pisala knjigu o pjevanju i umjetnosti pjevanja bi bio odustani dok nije kasno.  Ovaj posao je tako težak, mukotrpan i traži puno odricanja, a nisu svi na to spremni.
Na prvom mjestu ljudima treba biti zdravlje, obitelj, ljubav,pa onda  posao, ali ovaj posao sve gura i želi biti na prvom mjestu. On ne trpi konkurenciju. Ako je netko spreman sve žrtvovati za svoje pjevanje onda je to to. 

Imate li uzor u nekoj ili nekom od glasovitih opernih pjevača?

– Naravno, ima ih puno koje mi se jako sviđaju. Kada sam studirala uzor mi je bila Irina Konstantinovna Arkhipova, najljepši mezzosopran bivšeg SSSR-a. Naravno tu su danas i  Renata Tebaldi, Pavarotti,…

Zasigurno imate i hrvatsku kolegicu ili kolegu čiji vam se stil i osebujnost pjevanja sviđa?

– Moja prijateljica i sjajna pjevačica sa sjajnom karijerom, Ruža Pospiš Baldani. Prekrasan mezzosopran i živa legenda. 

S obzirom da ste dugo u pjevačkom svijetu možete li izdvojiti ulogu koju ste pjevali s najviše žara i voljeli biste ju ponovno izvesti?

– To me često pitaju. Ne mogu. Sve su mi jednako drage. Uloge su  kao moja djeca i jednako ih volim. Ne mogu drugačije odgovoriti nego da u svaku ulogu uložim dio sebe. Ima nekih uloga koje su mi bliže po karakteru, a neke koje su mi dalje pa na njima više radim, vježbam. I pritom ne pravim razliku je li uloga velika ili mala. Mislim da sam sve što sam do sada pjevala dobro ostvarila. 

Kako se pripremate za nove uloge?

– Prvo uzmem note i vidim notni materijal i kako sebe vidim u tome. Poslije pročitam podatke o kompozitoru, o vremenu u koje je skladano, potom sve snimke koje postoje pokušam nabaviti, pogledati i poslušati. Sve to radim kako bih stvorila svoj lik iz tih informacija koje sa dobila i onda zapravo uzmem to što je meni najbliže.

Dosta su vam bliske i ruske romanse?

– Ruske romanse su jedna predivna emotivna glazba i jednostavno ju je nemoguće ne voljeti. Ruska romansa je puna jakih emocija koje se moraju osjetiti u interpretaciji. Romansi je uvijek tema ljubav, ali začinjena je čitavom skalom osjećaja, od sreće do nesreće, od očaja do ljubomore. U Rusiji su romanse zadobile poseban oblik jer su se nadograđivale narodnim glazbenim motivima. Uz to, pisali su ih mnogi skladatelji, oni obrazovani, ali i amateri.
A ukrajinska glazba, ona je tek prekrasna. Na ovom koncertu koji pripremam u subotu, 7. studenog,  otpjeva ću i dvije ukrajinske pjesme kao poklon publici da čuju kako su ukrajinske pjesme tako pjevne. 

Gdje je danas opera? Mladi ljudi i nisu baš zainteresirani za takvu vrstu glazbe.

– Opera je bila i danas je i neće umrijet. Uvijek će biti ljudi  koji će voljeti tu vrstu glazbe, tu sintezu različitih umjetnosti. Naravno, ovo je skupo zadovoljstvo, ali ljepota spašava svijet. Uvjerena sam da će doći vrijeme kada će se više pažnje davati umjetnosti. Danas gdje je umjetnost dolje tamo je rat i kriza, a tamo gdje je umjetnost na vrhu tamo je i blagostanje države, a ja to želim Hrvatskoj. 

U subotu, 7.listopada, nakon 13 godina stat ćete na Veliku scenu HNK Split. Ne samo da ćete tamo stati nakon dugih 13 godina, već ćete tada obilježiti i svoju prvu obljetnicu umjetničkog djelovanja iako Vam je to zapravo 40. obljetnica. Uzbuđenje raste?

– Ovaj koncert je nastao zbog toga što su me mnogi pitali kako da toliko godina pjevam, a nikada nisam napravila jubilej, ni deseti, ni dvadeseti ni trideseti. I evo sad nakon 40 godina ga pravim. Više ne mogu spavati po noći od uzbuđenja. Na Velikoj pozornici HNK nisam nastupala 13 godina i ovo je za mene jedna velika stvar. Na ovom koncertu ću otpjevati dvije ukrajinske pjesme kao poklon publici da ovom prilikom čuje kako su ukrajinske pjesme tako pjevne. Splitskoj publici poručujem da dođu poslušati koncert jer će biti i jedna arija iz Bahčisarajske fontane koja je rijetko izvođena i u Rusiji. To je jedna tužna, ali divna priča o ljubavi  i ta arija koju ću izvesti će zasigurno biti iznenađenje za publiku.

Što očekujete od ovog koncerta?

– Da publika dobro reagira, da im dam jedan lijepi poklon za 40.obljetnicu mog umjetničkog djelovanja. Sve je u božjim rukama i bit će to sve dobro – završila je naš intervju prekrasna mezzospranistica Nelli Manuilenko.

Nelli Manuilenko, ove subote, 7.studenog, s početkom u 19:30 sati, u povodu 40.obljetnice umjetničkog rada održat će koncert pod nazivom „O, Splite grade, koncert“ pod ravnanjem dirigenta Ive Lipanovića. Uz Manuilenko će nastupiti i Zbor i Orkestar HNK Split, te Valter Lovrinčević, koncertmajstor.

Dođite i uživajte u prekrasnom poklonu koji vam daruje slavljenica Nelli Manuilenko.