Dalmacija vrije od emocija

Taj
kriterij izvrsnosti možemo primijeniti i na Hrvatsku nogometnu
reprezentaciju, iako su ostala zbivanja u nacionalnim nogometnim
okvirima, daleko od bilo kakvog oblika izvrsnosti. Stoga je očekivano
da je klupska nogometna scena obilježena prosječnim i
ispodprosječnim zbivanjima, koja često posve odudaraju od korektnih
sportskih rivalskih nadmetanja. Davno je to ustvrdio i bivši
ministar znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović, koji je
svojedobno najavljivao “isušivanje nogometne močvare”, ali ne
dijelom i mjestimično, već upravo suprotno “treba isušiti cijelu
močvaru!” Mora da je ta močvara bila preduboka i mora da su
komarci bili osobito brojni i osobito neugodni po zdravlje, ali to
ministrovo isušivanje močvare nije uspjelo. Nogometna močvara je
nastavila živjeti svojim ujednačenim ritmom i svojim ustaljenim
svakodnevnim načinom života.

Mnogi
su se te Jovanovićeve metaforičke močvare prisjetili i proteklih
dana, nakon najnovijih zbivanja povezanih s hrvatskim nogometom. Val
nezadovoljstva, koji se godinama taložio u hrvatskom nogometu,
konačno je eruptirao s neodigravanjem prvenstvene utakmice između
GNK Dinama i HNK Hajduka. Formalan povod neodigravanju utakmice bio
je neizlazak igrača Hajduka na teren, u znak solidarnosti s
vlastitim navijačima kojima je bio zapriječen ulazak na stadion.
Tih nekoliko desetaka navijača Hajduka bilo je prisiljeno ostati
izvan stadiona, iako formalni razlozi sudske zabrane pristupa
sportskim zbivanjima, kod mnogih, nisu postojali. Takav primjer
solidarizacije kluba sa svojim navijačima rijetko je viđen i u
globalnim sportskim okvirima, ne samo onim nogometnim. To je još
jedan u nizu pokazatelja kako se sportski susreti prvenstveno
odigravaju zbog igrača i navijača, a ne zbog zadovoljenja formalnih
procedura nadležnih sportskih institucija.

Koliko
god ovaj potez nogometaša Hajduka nekima izgledao ishitren, on se ne
smije promatrati posve izolirano od tolikih drugih događaja koji su
posljednjih godina vezani uz splitski klub, a koji izazivaju
ogorčenje kod većeg dijela navijačkog puka. Pritom to ogorčenje
nije izazvano dominacijom koju nogometni klub Dinamo, kao sportski
kolektiv, ostvaruje posljednjih desetak godina u nacionalnim
nogometnim okvirima.

Njegov igrački kadar je vjerojatno
najrespektabilniji, a transferi koje Dinamo ostvaruje su financijski
najizdašniji, ali sve to nije dovoljno da na tribinama takvog kluba
bude prisutan značajan broj gledatelja od onog koji prati njegove
utakmice u Zagrebu, a koji je sve, samo ne reprezentativan.
Paradoksalno, ali ogorčenje stvarima u hrvatskom nogometu koje
osjećaju pratitelji sportskih zbivanja u Dalmaciji, shvaćeno je i
među zagrebačkim navijačkim krugovima, što pokazuje i spomenuti
broj gledatelja na Dinamovim utakmicama. Međutim, to zagrebačko
nezadovoljstvo vezano je prvenstveno uz lik i djelo Izvršnog
predsjednika Dinama Zdravka Mamića, koji je o neodigranoj utakmici
bio neuobičajeno kratak: “Neodigravanje utakmice je nešto
najdrskije i najbezobraznije što se dogodilo u povijesti hrvatskog
sporta.”

S
druge strane, navijački krugovi diljem Dalmacije, kada govore o
drskosti i bezobrazluku u nogometnim okvirima, spominju neke sasvim
druge primjere. Tako se postavljaju pitanja: Može li itko
promijeniti stvari u hrvatskom nogometu? Može li itko utjecati na to
da suđenje bude bolje, pravednije? Što znači evidentiranje
pogrešaka sucu, ako bodovni učinak ostaje nepromijenjen? Što znači
domena “slobodnog sudačkog uvjerenja”, ako ona uvijek ide u
korist jednog te istog nogometnog kluba? Što znači kažnjavanje
sudačkih grešaka “micanjem sa eminentne sudačke liste”, ako
broj bodova oštećenog kluba ostaje isti? Gdje je danas bivši
predsjednik Hajduka Hrvoje Maleš koji je ukazivao na koruptivna
ponašanja na nogometnoj sceni? Gdje je i što radi Željko Širić?

Zbog čega se zaobilaze igrači iz Dalmacije prilikom poziva u
nacionalne nogometne selekcije? Je li moguće da nitko u ostatku
Hrvatske ne zna igrati nogomet, pa nacionalnu reprezentaciju do
sedamnaest godina sačinjavaju gotovo isključivo igrači Dinamova
pogona? Zbog čega je reprezentacija Hrvatske više puta igrala u
Londonu, nego u Splitu? U čemu je problem? U stadionu? Navijačima?
Smještajnim kapacitetima? Ili odnosu nacionalnog nogometnog saveza
prema jednom čitavom dijelu države? I tako dalje i tako dalje.
Godinama tako. Sportska Dalmacija postavlja na stotine ovakvih i
sličnih pitanja, ali pravih odgovora još uvijek nema niotkuda.

U
kolikoj su mjeri navijači Hajduka stali iza svog kluba, najbolje
svjedoče izjave pojedinih navijača, koji su toliko revoltirani
stanjem u nogometu, da pristaju na sve sankcije i kazne prema svom
klubu, samo da se neke stvari konačno dovedu u red. Ukoliko se mnoge
stvari drastično ne promijene, pratitelji sportskih zbivanja u
Dalmaciji bit će i dalje prisiljeni gledati derbije između Dinama i
Lokomotive ili možda Gorice, Sesveta, Rudeša, Bistre, Lučkog,
Dubrave, Trnja, Vrapča, Španskog, ovisno o tome kako se budu
posložili sportski rezultati, igrački kadar i financijski
transferi. Sasvim svejedno. Ostalim sudionicima nacionalnog prvenstva
ostati će tek sportske mrvice s kojima se moraju zadovoljiti, dok u
završnici prvenstva promatraju novi Dinamov pohod prema tituli
nacionalnog prvaka ili sjajnu Osijekovu seriju pozitivnih rezultata,
koje se ne bi posramili ni jedan Real ili Bayern.

Indikativno
je i to da se predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker
još uvijek nije pojavio pred medijskim servisima kako bi
prokomentirao stanje u hrvatskom nogometu. Štoviše, na hitnoj
sjednici Izvršnog odbora HNS-a, Damir Vrbanović objavio je kako se
Šuker nalazi u Bangkoku, u tom trenutku, zbog službenih obaveza u
Fifinoj Komisiji za profesionalni nogomet. No, uskoro je iz Fife
stiglo priopćenje u kojem demantiraju navode iz HNS-a: “Nikakav
službeni Fifin sastanak na kojem sudjeluje Davor Šuker se ne
održava na Tajlandu.” Eto, izgleda da je u nogometnom savezu došlo
do malih nesporazuma oko toga gdje im se zapravo nalazi predsjednik.
Inače, Bangkok, glavni grad Tajlanda, poznat je kao jedna od
svjetskih hedonističkih oaza, svih poznatih i manje poznatih
užitaka, u kojem hedonisti mogu preferirati svoje sklonosti, užitke
i ostali privatni način života. Baš zbog toga ne bih volio da
netko zloban zlonamjerno pomisli da su Šukeru važniji osobni
afiniteti, od kolektivnih zbivanja na sportskoj sceni. Kad smo već
kod Tajlanda, na Tajlandu postoji i jedna stara uzrečica koja kaže: “Bara mala, a krokodila mnogo!” Oni skloniji lucidnosti,
zasigurno će se prisjetiti i ove uzrečice, kada govore o pojedinim
zbivanjima unutar nacionalne nogometne zbilje.

Ono
što je sigurno je i činjenica da rat protiv navijača nitko nikada
nije dobio, bez obzira je li se radilo o nekom igraču ili članu
uprave, koji se, iz različitih razloga, našao na suprotstavljenim
stranama sa većim dijelom navijačke mase. Baš zbog toga nikomu
nije svejedno što navijači žele i priželjkuju. Dalmatinski
sportski navijački mentalitet je poseban zbog svoje potpune
identifikacije s klubom za kojeg navijaju. Zbog svega toga različite
lokalne institucionalne organizacije imaju respekta prema navijačima,
bez obzira je li oni navijaju, skandiraju, pjevaju, prosvjeduju,
zvižde ili u tišini iskazuju kolektivno mišljenje.

Svojedobno
je Zdravko Mamić u naletu povišene emocionalne strasti,
objašnjavajući aktualna zbivanja u nogometu, uzviknuo: “Ajmooooo!!!” Bio je to uzvik od kojeg je zadrhtala cijela
zagrebačka sportska javnost, što od smijeha, što od zabrinutosti.
Danas su stvari ponešto drugačije i ne postoji sportski pojedinac
koji može uzviknuti takvo što, a da bude shvaćen na željeni
način. Stoga danas, u naletu povišene sportske strasti, nekoliko
desetaka tisuća navijača u Dalmaciji složno uzvikuje: “Ajmooooo!!!” Međutim, nikomu nije do smijeha. Sportska
Dalmacija vrije od emocija. Čeka se samo odgovarajući zvižduk za
početak. Zvižduk, koji neće dati sudac na terenu prilikom
sportskog susreta, ali zvižduk koji će se itekako svugdje čuti.
Čak i u zadnjem redu tribine najvećeg stadiona u državi.