Milijune kilometara prešao je za samo jedan trenutak: Šime Strikoman fotoaparatom je obišao čak 6 država i 222 grada, a sve je krenulo s 11 godina!

U više od dva desetljeća, koliko postoji ova priča, snimao je gradove, ljude, ribare, udruge, učenike, nogometne klubove, manifestacije, jubileje. Prešao je milijune kilometara kako bi uhvatio samo jedan trenutak. S 11 godina kupio je svoj prvi fotoaparat, a 53 godine poslije Šime Strikoman, u splitskoj Trajektnoj luci, snimio je svoju 729. milenijsku fotografiju.

Rusku Smenu 8, koja je koštala 12,5 tadašnjih dinara, kupio je na početku šibenske Kalelarge. Većinu novca zaradio je prodajom školjaka turistima. I tako je nekako sve krenulo. Dječja radoznalost ubrzo je postala ljubav, ljubav se spojila sa zanimanjem, a onda je takva kombinacija dovela poznatog Vodičanina do čovjeka svjetskog glasa. Glasa i stasa jer visokog gorostasa rijetko tko ne poznaje, barem sa slika.

Uz pomoć vatrogasaca i njihovih ljestvi kreirala se gotovo svaka fotografija, ali bilo je i svakakvih penjačkih scena u kojem se na sve mislilo osim na posljedice. Nekad je želja i opčinjenost bila puno veća od stvarnih opasnosti.

– Kako se približavao treći Milenij htio sam nešto napraviti. Taj prijelaz me fascinirao. Pripremali smo se godinu dana da to obilježimo, pozvali smo Vodičane na jedan trg i odazvalo ih se 1036. Mislio sam da će to biti jedna fotografija, ali počeli su odmah zvati i drugi gradovi, pa smo do ove brojke od 729 fotografija prošli 6 država, 222 grada i preko milijun i pol kilometara – priča nam Strikoman koji je na toj prvoj fotografiji imao pravi splet generacija jer je ondje bila i njegova pokojna ujna, koja je tada imala 103 godine, ali i dijete od svega 15 dana.

Epidemiološki okvir i na fotografijama

Snimanje fotografije kod Šime je slično stvaranju filma. Od ideje, sinopsisa, scenarija, pripreme za snimanje pa do organizacije scene. Iz košare voli razgovarati s ljudima, naređivati gdje stanu. Ipak, situacija ‘novog normalnog’ promijenila je i takve navike dok ‘visi’ iznad svih. Ljudi na fotografijama novijeg datuma ili nema ili ih ima u ograničenom epidemiološkom okviru. Prvi takav trenutak pretočen u fotografiju bio je u 707. uratku koji je kao motiv imao žudije.

– Sto godina Hajduka je moja definitivno najljepša fotografija. Od ideje, trogodišnje organizacije pa sve do konačnog uspjeha kojeg su prenijeli brojni svjetski mediji. Ma svaka je slika meni draga, ali najteže su ove koje radimo bez ljudi zbog situacije pandemije. Sad treba dosta fizičkog rada – govori Šime za DalmacijaNews uz ekskluzivnu najavu kako se u glavi vrti ideja o Milenijskom centru u Vodicama u kojem će biti muzej, mjesto za suvenire te odmor. 

Novina je i mali kamper koji je postao pokretna kuća Šime i njegove supruge Edite bez koje, priznaje ovaj diplomirani filmski i televizijski snimatelj i fotograf, ne bi ništa bilo moguće. 
– Daj Bože zdravlja pa da još radimo barem neko vrijeme – veli Strikoman.

Zdravlje, čelična volja i ljubav

Najveća vrijednost ovog projekta je, nastavlja Vodičanin, kada dođeš u neki grad i ljudi te prepoznaju i žele pomoći i sudjelovati u novoj fotografiji. Ova posljednja bila je, već je kazano dosta puta, posebna jer vječna uspomena na legendarnog Antu Mrvicu baš takva i treba biti.

– Teško mi je bilo kada sam čuo da je Ante otišao s ovog svijeta. Često smo surađivali on i ja jer sam ja dosta putovao na otoke, a baš smo nedavno putovali iz Šibenika, pričali o svemu pa među ostalim i o mojem djelu. Iznenadio sam se koliko je bio upoznat s njim. Ante je bio jedna veličina od čovjeka. Želio sam mu napraviti nešto u spomen, Lučka uprava je odmah prihvatila ideju i uspjeli smo – govori autor.

Već desetak godina redovito, nekoliko puta dnevno, objavljuje fotografije i na Facebooku, a krajnjeg cilja nema. Dok zdravlje, čelična volja i ljubav budu glavni pokretači ove priče. Neka tako i bude.