KOMENTAR: Tuga je s razlogom velika, ali Bijeli mogu ponosno dignuti glavu

Dokle više, pa je li ovo moguće? Pitali su se navijači, igrači i čelnici Hajduka nakon još jednog šokantnog poraza od Dinama. Zbilja, način na koji su Bijeli ostali bez bod(ov)a u Maksimiru je nevjerojatan, toliko nesretan da se Bijeli pitaju što su to skrivili da ih surova kazna stiže u serijama. Odigrali su Splićani utakmicu za svaku pohvalu, a opet su poraženi pa to mora proizvesti frustracije. Opravdano su ljuti i razočarani nakon ishoda koji ne da nije zaslužen, nego je apsolutno nepravedan nakon odigranih 90 i nešto minuta.

Hrabar je Hajduk bio na Maksimiru, bolji i organiziraniji nego u mnogim derbijima odigranih posljednjeg desetljeća pa i duže. Čak i nakon rano primljenog gola kojeg se moglo spriječiti da je Velazquez bio prisebniji, a Kalinić odlučniji. Reakcija momčadi koju je Damir Burić poslao na travnjak bila je potom izvanredna, dapače impresivna. Agresija, trka, želja i pritisak na obranu Dinama urodili su vrlo brzo plodom, akcija za udžbenike i gol Mije Caktaša pokazali su da Hajduk nije slučajno u vrhu lige.

Sve što je slijedilo nakon gola za 1:1 ogledni je primjer mudre taktike Damira Burića, postavio je igru tako dobro da je Dinamo igrao po njegovim željama. Bočni igrači Modrih nisu imali vremena i prostora da razmjenjuju mjesta i stvaraju višak, Splićani su ih navukli da loptu guraju u sredinu i onda im je otimali bez prekršaja. Pod pritiskom su Bijeli stalno držali Machada i Antolića, a stoperima Dinama dopuštali su da vode igru. U takvim okolnostima sasvim je uzaludna bila dominacija Modrih u posjedu lopte, Bijeli su se branili organizirano, pomagali jedan drugom,a kada je lopta bila u nogama Caktaša, Sušića i Vlašića otvarale su se dobre situacije pred Eduardom. 

Burić je na taktičkom planu apsolutno dominirao nad trenerom Dinama Zoranom Mamićem, Dinamo je uporno pokušavao nešto što protiv organiziranog Hajduka nije moglo proći. Modri su izgledali tek kao skupina kvalitetnih pojedinaca, nikako kao momčad. Tek ulaskom Čorića i Pjace djelovali su nešto bolje, ali premalo je to ako uzmemo u obzir kolike plaće se dijele na Maksimiru.

Dodatan plus Hajduk je zaslužio za količinu trke koju je uložio u derbiju, u završnici su Splićani po tom pitanju djelovali bolje od Zagrepčana i velika je šteta što to nisu materijalizirali drugim golom. Zapravo, najveći razlog poraza bili su veliki promašaji mladih hajdukovaca odnosno odlične obrane Eduarda. U derbijima se takvi promašaji često surovo kažnjavaju, bilo je tako i ovaj put, na Hajdukovu žalost.

Naravno, kakav bi to derbi bio da se ne spomene sudac, ljutnju su iz Hajduka usmjerili i prema Anti Vučemiloviću koji je sudio bolje od mnogih prethodnika u derbijima. Istina, drugi žuti karton za Jeffersona prestrogo je dosuđen, vidjelo se na snimci i to je najveća pogreška osječkog suca. O svem ostalom što jest ili nije dosudio je nepotrebno detaljnije polemizirati, sudac u ovom derbiju nije bio presudan čimbenik.

Tuga i žal Bijelih za bodom pa čak i pobjedom su razumljivi, potrajat će takvo stanje nekoliko dana. Ali, kada se hladne glave hajdukovci osvrnu na ono što su pokazali u derbiju onda mogu biti ponosni i zadovoljni. Odigrali su ono što je trener Burić od njih tražio, taktički nadmudrili višestruko skupljeg protivnika te pokazali da imaju nekoliko vrlo dobrih pojedinaca. Mijo Caktaš je odigrao utakmicu sezone, možda i karijere, Tino Sušić i Nikola Vlašić bili su neuhvatljivi za Modre, a ostatak momčadi igrao je na maksimumu mogućnosti. Budu li i dalje napredovali kao do sada, Hajduk će aktivno sudjelovati u borbi za naslov prvaka.