Ženu koja je nebrojeno puta demonstrirala koliko veliko srce ima kroz svoj 25 godina dug angažman u udruzi Most koju je i osnovala. Nakon niza situacija u kojima je ona siromašnima i beskućnicima priuštila lijepe životne trenutke, ovaj put su Đordanu obradovali njezini prijatelji i suradnici, do te mjere da su i potekle suze radosnice.
– Rođendansko iznenađenje, hajdučki, apsolutno drugarstvo. Mogu priznati da je ovo i najveće iznenađenje i najveća udružena ekipa s moćnom i jakom porukom, rekla je Đordana nakon što su joj se malo slegli dojmovi.
Upisana je u park Za sva vrimena, zajedno s tisućama navijača i nešto manjim brojem onih koji još uvijek imaju priliku to postati.
– Ovo je zapravo moj drugi dom. Most je stvarno jedna lijepa priča, ogroman izazov i ono što bi pjesnik rekao, moj zanat mi je dao da upoznam divne ljude i suradnike. Drago mi je da sam sa svojom ekipom imala priliku pokrenuti i popraviti neke stvari po pitanju siromaštva, beskućništva i maloljetničke delinkvencije. Most dosta ovisi o volonterima i samim time ima lijepu dodirnu točku s Našim Hajdukom, započela je Đordana svoju priču.
Na pitanje što ju je toliko posebno privuklo u sve ovo, u prvi plan je istaknula Dadu Lelasa, svog suradnika i prijatelja iz udruge Most.
– Privuklo me puno toga. Ljudi se čude kad se u ovim godinama ide na utakmice i navija, ali u mojoj obitelji je to nekako išlo po ženskoj liniji, od moje babe do moje mame. Kad imate kolegu s kojim 25 godina radite koji je bio fantastičan glasnogovornik Torcide, kad imate takvo jedno okruženje navijačko oko sebe, onda vam je ta priča prirodna. Naš Hajduk je za mene jedna od najljepših priča u kojima sam bila i u koje sam bila uvučena. Kad smo radili jedan strateški plan, nikad pametnije grupe, nikad predanije ekipe nisam vidjela od ekipe iz Našeg Hajduka koja je tad stvarala neku priču. Nije bilo nijedne prilike kad se govorilo o volonterstvu, bilo je njih 20-ak, iz Torcide i Našeg Hajduka, začetnika cijele ideje. Raditi s njima, planirati što bi u idućih pet ili 10 godina trebalo napraviti, kako vide klub, takve predanosti i takvog vizionarstva, ljubavi, mislim da nisam osjetila ni kod jedne grupe, a radila sam s jako puno volontera u različitim organizacijama“, naglasila je Đordana.
Otkrila je da nije imala pojma o čemu se točno radi kad su joj rekli da joj pripremaju iznenađenje, ali dok se vozila u automobilu s povezanim očima proradio je u njoj detektivski gen.
– Dar je u životu kad imate takvu prijateljicu s kojom se viđate dva mjeseca, a drži u potpunoj tajnosti, organizira razna moja društva, ekipe, animira sve i priredi jedno iznenađenje koje stvarno nisam očekivala. Potpuno sam se predala ideji da mi stave povez na oči i da ću trebati nešto hodati, ništa nisam pitala. Previše sam gledala detektivskih filmova i shvatila sam da ovo ide u smjeru stadiona, a onda je ovo bilo jedno potpuno ludilo, vrlo emotivno. Odmah sam stavila naočale, zasuzila sam. Dođeš, vidiš svoje ljude, kamere sa svih strana, jedno ogromno ganuće, jedna ogromna zahvalnost. Na licu se vidjela jedna neizmjerna sreća i ne shvaćaš da se to dogodilo.
U nekoliko riječi je sažela sve što je taj dan osjetila.
– Najneočekivaniji, najmoćniji, pokazao je snagu prijateljstva, ali i tu moćnu snagu Hajduka koja nas veže sve u ovom podneblju, podcrtala je Đordana emocije koje je poklon izazvao.
Za kraj je poručila kako nije samo friška stanovnica Parka nego i ponosna Hajdukova pretplatnica.
– Pretplata je stvarno jedan drugi level, to se zna da neku srijedu ili subotu gdje ćeš biti. U ovim godinama jedno saznanje koje su to veze prijateljstva i moći s nama, ja sam nekako patetična, ali – samo ljubav, zaključila je Đordana.