Zadvarje: Stočni sajam utorkom, preporuka – obavezno doći i razgledati

Kažu da je najteže iz sjećanja prizvati – mirise. Slike i tonove još nekako, ali mirise, navodno, nikako. E pa svakog utorka u Zadvarju prosječan se dugogodišnji stanovnik grada može podsjetiti na neke već zaboravljene mirise. Ima ih svakakvih, no potpisnika ovih redaka najviše je oduševio (možda baš zbog recentne “afere imazalil”, aktivne tvari fungicida kojom su tretirani agrumi i koji navodno nije opasan po zdravlje “jer se već godinama koristi u EU”) miris limuna friško ubranih, koje su u “grad na kamenu” doneseni iz dubrovačkog primorja. Neki još poluzeleni, neki žuti, vonjali su kako limun i treba mirisati. Ne treba tu deklaracija da se kora smije ili ne smije konzumirati.

Pustimo sada flash-backove, već se 200-tinjak godina (minus koja godina kada je dekretom prognan) u Zadvarju svakog utorka održava stočni sajam, odnosno pazar, koji privuče i po nekoliko tisuća ljudi, što prodavatelja i kupaca, što znatiželjnika vulgaris. Naravno, gužva je najveća o dva važna datuma za općinu (jednu od najmanjih, s oko 350 stanovnika, zanimljivu i po najmlađem načelniku u Hrvatskoj, 23-godišnjem Ivanu Krželju), kada se sajam održava dva dana – 12. i 13. lipnja za Svetog Antu i 24. i 25. kolovoza za Svetog Bartula, sveca zaštitnika Zadvarja. Najveći je to stočni sajam u Dalmaciji, veći od možda razvikanijeg u Benkovcu, no i ovdje se osjeti “da ljudi nemaju para”, kako nam je to rekla većina prodavača. Međutim, vidjeli smo također i da se neke kune vrte, da se “macevi” s novčanicama ipak vade pa spremaju i opet vade, tako da možda i nije toliko loše. Sigurno stanje nije kao prije pet ili deset godina, ali dosta “izlagača” dolazi iz udaljenih krajeva Hrvatske i što je još važnije, ponovno se vraćaju, dakle postoji barem minimalna financijska računica.

Prava gužva na pazaru u Zadvarju je još za ranog jutra, već iza 10 sati lagano “kalaje” promet. Gostima je najbolje parkirati na rubovima mjesta, ionako se sve odvija uz i na glavnoj prometnici. To ponekad zna biti problem, pogotovo u srcu turističke sezone, ali i to je dio šarma ovog zanimljivog eventa, rekli bi marketinški stručnjaci. Uz cestu nema čega nema, a uz stalni postav, dio ponude varira o sezoni pa tako za vrijeme jematve idu bačve, dok je ovog utorka bilo prilično peka, lonaca, drvene galanterije,… Uglavnom tradicionalnih kovačkih, zanatskih proizvoda, uz sveprisutnu odjeću, obuću, domaće masti, ljekovite trave, ali i poneku novotariju: nadrealno je izgledala scena s oglašenom antistresnom masažom (bilo je zainteresiranih!), dok sunce tek izbija iznad krova stoljetne kamene kuće s karakterističnom konobom i imanjem sa stražnje strane.

Domaći prehrambeni proizvodi su forte sajma, za ne vratit’ se doma bez ičega. Najviše je bilo mandarina, prodavale su se po tri kune kilogram ako kupujete 10 kilograma i više, ličkog krumpira, ali i svega ostalog iz kućne radinosti – sireva, meda, povrća, kruh ispod peke, soparnik, koke i pilići, jaja čije žumance u tavi nije poput onog iz trgovačkih lanaca, a malo dalje prema središtu događanja, i svježa riba na peškariji (inače i tržnica) koju donose ribari s makarskog primorja. Kad smo već kod toga, spomenimo i da općina Zadvarje ima izlaz na more, dug četiri kilometra oko Vrulje.

Glavna akcija se ipak događa iza benzinske postaje, na platou namijenjenom za “teškaše”, dakle za stoku. Čak i u Zadvarju nekoliko mazgi i tovara se više razgledaju poput zanimljivosti. Kao i svi trgovci uostalom, i ovdje kukaju, ali nešto i prodaju. Tako nam Stipe iz Slavonije, koji je dotjerao kamion s govedima i teladi, kaže da je cijena govedine 15 kuna po kilogramu žive vage. Uz prosječnih 500 kilograma po govedu, ali i troškove prijevoza i uzgoja, potrebno mu je više od dvije (kako kaže) prodane životinje da bi se sve skupa isplatilo. Ipak, dolazi u Zadvarje dva puta mjesečno.

Boro iz Bjelovara prodaje ovce i janjad, čini se da mu ide bolje od kolege s velikom stokom. Isklična cijena je 650 kuna po komadu, njegovi momci svako malo vade iz kamiona ovčice i nose ih kupcima, dakle ipak se nešto kreće. Pomalo fatalist je pak Mate iz Medova Doca. Kaže da je 21 godinu proveo navigavajući, a da sad jedva preživljava. Kod njega su gudini 14 kuna kilogram žive vage, oni spremni za svinjokolju teški su oko 170 kilograma.

– Teško ide prodaja moj prijatelju, teško. Ljudi nemaju para. Kako će on kupit bilo šta kad nije primija plaću ili ne radi, kako?! A svakome ide Božić, i katolicima i pravoslavcima… Udaraju poreze i namete, kontroliraju šverc deset kila sira, a di su oni šta milijune kradu? Ne znam, ne znam kako ćemo ovako naprid. Nismo dali da nas Mate baci u “crnjak”, iako slično naglas razmišljaju i drugi – da ima ljudi, prolaze, zagledaju, kupili bi, ali nemaju novaca. Zaključak je velike većine s kojima smo razgovarali da što se tiče sajma – nema boljega! I svi kažu da će ponovno doći.

Optimizam smo pronašli i na danas pomalo neočekivanom mjestu. Kod načelnika općine naime. Nezavisna lista sastavljena od većinom mladih ljudi “pomela” je konkurenciju i sad načelnik Ivan Krželj ima otvorene ruke s velikom većinom u općinskom vijeću. Kad je shvatio da je bivšem plaćica od preko osam tisuća kuna zagarantirana još koji mjesec i nakon izbora, prvo je volontirao, a sada radi za pola tog iznosa. Kaže, u Zadvarje će se vraćati mladi ljudi kad vide da se radi pošteno i javno, i da su općinari tu kako bi stvorili uvjete za normalan život mještana.

– Svaka odluka je na oglasnoj ploči, tko nema Internet može pogledati i svaki detalj koji ga zanima nas pitati. Oko svih stvari organiziramo tribine, tako smo sumještanima nakon izbora, kako smo i obećali, pokazali stanje u općinskom proračunu. Svako novorođeno dijete dobije od općine 10 tisuća kuna jednokratno, a kasnije sufinanciramo knjige, stipendije za srednjoškolce i studente, za to mora biti novaca. No držim i da barem 50 posto proračuna, našeg ali i bilo čijeg pa i državnog, treba biti “slobodno” za investicije i infrastrukturne zahvate. Ako sve “pojedu” plaće zaposlenih, onda nema smisla, nema smisla niti stalno zapošljavati “svoje”, jer to nisu moji novci, to su novci svih nas. Ako smo mi kao općina samoodrživi, ne vidim razloga za ukidanje ove ili bilo koje takve općine – prilično mirno, iako sa žarom u očima, rezonira Ivan Krželj.

Pitamo ga, pomalo ironično, što o tom njegovom planu misle okoštale stranačke strukture, i jedne i druge. Svjestan je da takav mentalni sklop nije lako promijeniti, ali je uvjeren da će nekoliko “iznimaka” poput Zadvarja ili Metkovića pokazati i drugim sredinama da se može drugačije. Bolje. Pokušava naš mladi sugovornik (dok smo šetali ulicom javljaju mu se lokalci, jasno je da uživa simpatije jer negativnih komentara pa ni pogleda nismo uočili) i pazar učiniti boljim. Nakon pustih godina u samo koji mjesec uspio je sve riješiti s vlasnicom pokretnog objekta u središtu, sada se na tom strateški važnom mjestu gradi nova tržnica. Natkrivena, s frižiderima za proizvode, s kojom će i sajam dobiti 140 kvadrata “pravog” prostora.

– Sve životinje koje ulaze na sajam pregledava veterinar, isto tako kontrolira i gdje su prodane. Ulaz za stoku se naplaćuje 100 kuna, što je višestruko jeftinije kazali su mi prodavači, nego u Benkovcu. A na ulici se plaća pet kuna po metru.

Dok smo se rastajali, i pazar se pomalo praznio, no zato su se počele puniti gostionice. Pokoje janje ili odojak s ražnja dobro su “legli”, nekome prije dalekog puta natrag, nekome zadovoljnom zbog dobrog posla, nekome iz čisto gurmanskih motiva. Ukratko, rječnikom filmskih kritičara: obavezno pogledati.