Čuvanje glazbene povijesti u Imotskom

Nedavno sam na put
ispratio još jednog prijatelja i njegovu mladu obitelj. Radilo se o još jednom
trajnom iseljavanju uvjetovanom osnovnim egzistencijalnim razlozima. Prije nego
što su zatvorili vrata iznajmljenog kombija, prijatelj je iz jedne od mnogobrojnih
torbi izvukao album s fotografijama. Pritom je rekao da se osjeća vrlo tužno i
da će mu u tuđini najviše nedostajati zvuci imotske Gradske glazbe. Na brzinu
sam prelistao album, ne želeći odugovlačiti njihov odlazak, jer je i bez toga
bilo dovoljno teško. Album je bio pun fotografija , na kojima su bili snimljeni
nastupi nekih njegovih predaka u Gradskoj glazbi ili prikaz svakodnevnog
vježbanja sviranja glazbenih instrumenata. Požutjele fotografije čuvale su
uspomene na neke davno prohujale koncerte i nastupe. Glazbena povijest se
ljubomorno čuvala.

Gradska glazba u
Imotskom oduvijek je bila jedan od simbola samog grada. Bez obzira na društvena
i državna uređenja, materijalne i nematerijalne okolnosti i unutrašnje trzavice
samih pripadnika Gradske glazbe. No, ono što je posebno zanimljivo je činjenica
da su u Imotskom, u jednom dijelu glazbene povijesti, istodobno postojale čak
tri glazbene skupine, gotovo potpuno neovisno i samostalno. Ako se u obzir uzme
veličina grada i broj stanovnika, radi se o kuriozitetu koji je itekako
zanimljiv i poseban. To se zbivalo u razdoblju prije Drugog svjetskog rata i
dijelom je bilo uvjetovano onodobnim političkim prilikama. Naime, u Imotskom je
1919. godine osnovano “Sokolsko društvo“, odnosno “Jugoslavenski sokol“. Bila
je to uobičajena praksa ondašnjeg vremena, koja je bila uvjetovana političkim
prilikama. Članovi tog društva bili su uglavnom državni činovnici , kojima su
bila dostupna značajnija materijalna sredstva. Jedan dio tih sredstava usmjeren
je na nabavu glazbenih instrumenata. 
Ubrzo su pripadnici društva počeli pokazivati svoje glazbeno umijeće u
različitim prigodama.

1922. godine
osniva se Katoličko gimnazijsko društvo “Orao“, odnosno “Hrvatski katolički
orao“, kao politička protuteža “Sokolu“. Ubrzo i oni oformljuju svoju glazbenu
skupinu. Vremenom je “Sokol“, zahvaljujući materijalnim sredstvima širio svoj
organizacijski djelokrug, ali je “Orao“ zato brojčano dominirao u pogledu
članstva. Nadarenosti za glazbu ni jednima, ni drugima nije nedostajalo.

1930. godine u
Imotskom se osniva podružnica Hrvatskog kulturnog društva “Napredak“, koja je također imala svoju glazbenu
sekciju.  Tako u Imotskom, u jednom kraćem
vremenskom razdoblju, usporedo djeluju tri kvalitetne gradske glazbene skupine.
To je zanimljiv podatak iz razloga što mnogi veći gradovi, u to vrijeme, uopće
nisu imali formirane gradske glazbene skupine, a kamoli više njih. Konačno se, 1936.
godine, sve glazbene skupine ujediniše u jednu prepoznatljivu Gradsku glazbu.

Tako se od davnina
uvriježio običaj da u Imotskom nijedan važniji događaj ne može proteći bez
nastupa Gradske glazbe. Bez obzira koje je ime formalno nosila kroz svoju dugu
i bogatu povijest, ona je za Imoćane uvijek bila jednostavno Gradska glazba. A različite
memorabilije i uspomene vezane uz Gradsku glazbu uvijek su se ljubomorno
čuvale. I zato je prava šteta što nema više društvenih slavljeničkih razloga za
nastupe Gradske glazbe. Daleko su vremena pobjedničkih marševa, budnica i
koračnica. Danas ipak prevladavaju neke druge note. Pomalo melankolične, sjetne
i tužne. Baš kako su tužne i teške životne prilike, koje uvjetuju note lošeg
raspoloženja.