Bolje da propadne selo, nego običaji: U Selcima na Braču badnjaci gore do Sveta tri kralja

Za mnoge od tih običaja mještani ne znaju kada su,
zašto ni kako započeti, ali znaju da su tu od pamtivijeka, da su dio njihovog
identiteta i njihova prozora u svijet od malih nogu, te ih pošto-poto valja
sačuvati u spomen i poštovanje prema precima koje nose utkane u svojim imenima
i prezimena.

Lijep primjer takve
prakse Selca su na otoku Braču. Naselje stasalo kao postojbina težaka, kamenara
i pastira, danas sa svega 800-tinjak stanovnika službeno popisanih, jedno je od
onih bijelih varošica na bračkome kršu koje nisu dolaskom turizma svoje bijele
fasade i kamene trgove preko noći zamijenile žbukom i asfaltom. I bolje da nisu,
jer radi se o malom mjestu, velikog povijesnog značaja, unatoč tome što je
kolektivno sjećanje mještana grubo posječeno tragedijom Drugog svjetskog rata.
O nekadašnjem značaju danas svjedoči monumentalna crkva Krista Kralja koju je
kardinal Franjo Kuharić prilikom posjeta Selcima bio riječima okitio kao bračku
katedralu, te ruševine nekadašnjih građanskih palača obitelji Štambuk i Didolić
koje su nepovratno uništene u paljenju talijanskih fašista. U današnje vrijeme kada
su Selca od aktivnog stvaranja povijesti i značaja u pokrajinskim i
općenacionalnim političko-kulturnim okvirima svedena na margine zbivanja, jedine
su to opipljive uspomene na slavna vremena narodnog preporoda u Dalmaciji kada
su selačkom pijacom šetala zaslužna imena selačkih velikana poput Tome
Didolića, Martina Kukučina ili Vjenceslava Štambuka. Tada su hrvatski
narodnjaci od Strossmayera do Pavlinovića o Selcima pisali s divljenjem i
poštovanjem, a veliki naš nacionalni bard Antun Gustav Matoš tražio i dobio od
selačkih uglednika novčanu pripomoć u vrijeme njegove boemske pečalbe po
europskim gradovima, o čemu svjedoči sačuvana korespondencija.

Unatoč odumiranju
hrvatskog sela uslijed iseljavanja mladih i općeg demografskog posrnuća, u
skladu s narodnom dosjetkom možemo kazati kako zato ne umiru običaji. Barem što
se Selaca tiče. Dokle pamćenje starijih Selčana seže, iz godine u godinu zimsko
blagdansko vrijeme pozdravlja se dvama starim običajima: gorenjem i održavanjem
tzv. badnjaka, te novogodišnjim narodnim kolom kojim se podravlja mlado ljeto.

Svake Badnje večeri
ispred mjesne crkve desetljećima se već pali badnjak koji neprekidno gori do
blagdana Sveta tri kralja. Oko njega su se mještani okupljali, grijali i pjevali,
dočekujući rođenje Kristovo. Danas je atmosfera manje radosna i manje živa, jer
je sve manje sudionika na broju, no zahvaljujući entuzijazmu nekolicine
mještana badnjak je još tu. Preživio je i razdoblje komunističke Jugoslavije,
kada su lokalni prestavnici reda i zakona poprijeko gledali na blagdanske
običaje. Međutim, mladost se snalazila, drva za badnjak nabavljala su se kako se
znalo i umijelo, nerijetko „posuđivala“ iz tuđih dvorišta, ali badnjaka je
moralo biti. Kako je to sročio Roko u kultnoj epizodi „Maloga mista“: jedno je
svist (komunista), a drugo je bakalar. U ovom slučaju: jedno je svist, a drugo
je badnjak!

Nažalost, jedan običaj
koji se usko vezuje uz Badnju večer se izgubio. Radi se o kolendi u kojoj su
prijašnje generacije mladih obilazili kuće po mjestu uz pjevanje kolednih
pjesama i napjeva, dok su ih domaćini zauzvrat častili. U sklopu jednog
istraživanja hrvatski etnolog Ivan Ivančan 1966. posjetio je Selca i snimio
mještanina Ivu Tonšića „Pivca“ i njegove sumještane kako pjevaju koledni
napjev: „I litos ka i do lita ovde, na dobro van mlado lito dojde“. Ovaj se napjev
još i danas može čuti u blagdansko vrijeme uz badnjak i novogodišnje kolo.
Nadamo se da će tako i ostati te ga neće progutati zaborav.