S Rakelom na Balkan Rallyju: Uživancija u besplatnom pivu, mesu i krčmi iz filma “Ko to tamo peva”

Nakon što su posjetili tvornicu Akrapović i oprostili se od šefa marketinga, gospodina Mitija Revena koji im je puna dva sata pokazivao tvornicu, krenuli su dalje prema Zagorju. U ovom Balkan Rallyu je sudjelovalo preko 20 sudionika i to iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Njemačke. 

Fabian i Arndt Schurr su Nijemci i prvi im je put u Rallyu, a prijatelji iz Moto kluba “Zagorski Orlovi” su predvodili kolonu od 15-tak motora i odveli ih u Kumrovec u posjet kući druga Tita. Primijetio je Željan da su Nijemci bili jako zainteresirani dok su obilazili kuću Maršala, dok se pojedini sudionici nisu htjeli niti približiti kući da ih tko nebi slučajno slikao, pa da se pročuje po selu da su posjetiti kuću Tita.

Nakon obilaska Kumrovca otišli su do kluba House od domaćina Zagorskih Orlova, koji su pripremili pun stol svega i svačega. Nijemci su bili iznenađeni gostoprimstvom, dok je domaćima to bila normalna pojava. Nisu se mnogo zadržavali jer bi vrlo lako ta zabava krenula u opušteniji program, pa je Željan predložio da popiju još po jednu i krenu dalje, ali jedan od sudionika kaže “Predsjedniče, a da popijemo još po dvije pa da ostanemo?”. Željan im nažalost nije mogao udovoljiti željama, jer Rally mora dalje pravac Kutine.

Oko 18 sati stižu u Kutinu kod klupskog kolege Marijana Vasika i njegove Dubravke. Njih dvoje su angažirali pola rodbine oko dočeka Rally ekipe, tako dok su parkirali motore bili su posljednji okretaji pečene crne svinje, za koju kažu da ima najkvalitetnije meso. Ove godine im se nažalost Vasik nije mogao priključiti jer je prije par mjeseci imao prometnu nesreću s motorom, pa je ovaj Rally morao propustiti. 

– Najteže je bilo našem članu Mariju Kramariću koji je već 18 godina vegetarijanac, a mi se ubijamo od mesa. Mario da bi sebi olakšao muke, legao je pored motora u hladovinu i utonuo u duboki san dok je nama pod zubima pucala hrskava pečena prasetina. Ujutro u 8 sati se začula poznata pjesma “Karabaja” koja nas svako jutro na Rallyu budi, brzinska higijena, doručak i u 9 sati polazak za Zrenjanin. Ako ste sinoć puno pili ili niste spremni krenuti u 9, dobivate rutu na listu papira i adresu s koordinatama gdje vas čekamo, a Rally nastavlja dalje, nikoga ne čeka, jedan dan jedan bod, ako niste krenuli u 9 sati taj vam se bod ne priznaje – objašnjava Željan.

Crni Rašo

Na putu prema Zrenjaninu svratili su u Vukovar i otišli posjetiti spomen dom Ovčaru, a nakon toga otišli se pomoliti na mjestu pogibelji mučenika Domovinskog rata. Svi prisutni su otišli i pomolili se, te se upisali u knjigu gostiju, a najviše se Željana dojmio gospodin Zoran Mihajlović zvan Marokanac, koji je inače Srbin iz Beograda, ali je svojom prisutnošću i molitvom pokazao da poštiva to mjesto i bilo mu je drago što su se svi pomolili i potpisali u knjigu gostiju uz poruku “Da se ne zaboravi i ne ponovi”.

Nakon tuge, sjećanja i molitve kreću za Srbiju, prelaze granicu bez problema i staju u Bačku Palanku kako bi se se osvježili. Parkirali su malo bezobrazno motore i nije prošlo 2 minute kad dolazi jedan malo krupniji gospodin s bijelim šeširom na glavi, kratkim hlačama i šlapama te se počne derati “Ma čiji su ovo motori, jeste li to vi možda parkirali ove motore”. Na to će odmah pomalo zaštitnički Marokanac “Jesmo bre, jeli ti možda smeta”, a nepoznati gospodin odgovara “Ma gde će bre da mi ovo smeta, ma kome može to da smeta, ja sam isto motordžija, joj šta ti ja volim motore” i ponovno se zadere, “Konobar, brzo mi počasti moje motordžije”. 

– Pokušali smo ga odgovoriti od namjera, ipak nas je 15-tak i ne želimo čovjeka uvaliti u trošak, ali na to će on “Motordžije moje ja sam Radovanović Srđan Rašo i ja moram sve da vas počastim”. Tako je i bilo, Rašo je sjeo s nama popio jednu ljutu, malo popričao i zazvoni mu telefon, on ga stavi na razglas namigne pa nam pusti da slušamo, pretpostavljam da ga je nazvala supruga koja se počela derati “Oooo crni Rašo, ma jesi li normalan, pa kasniš, nemoj da me sramotiš molim te, izlazi više iz kafane od jutros mi govoriš da dolaziš”. Nakon njenog poziva Rašo se ustao i kaže  “Izvinite me moje motordžije ali moram da idem, čovjek će mi zamjeriti ako mu ne dođem na sahranu, a i žena će da mi se sramoti”. Rastali smo se od Raše i nakon par minuta posjedali na motore i preko Fruške gore krenuli za Zrenjanin – priča nam Rakela.

Cesta je bila malo lošija prije samog Zrenjanina, vozili su i malo brže ali sva 15-orica se dobro pratila, bilo je pretjecanja ali sve kontrolirano i bez puno rizika. Znalo se dogoditi da se vozi malo preko ograničenja, ali u Srbiji vlada kolegijalnost u prometu i čim je u blizini policija s radarom, ostali vozači “blicaju”.  

Ako nećeš janjetinu, jedi pizzu

Na ulaz u Zrenjanin ih dočekuju Maja i Miša, te ih odvode u garažu od prijatelja Gorana koji je u svojoj garaži servirao stol, dok se pored garaže peklo janje bez glave, glava i iznutrice su se kuhale za juhu. Lijevo od mjesta gdje se pekao janjac stajao je veliki pomični točionik za pivo na kojem je pisalo “Svjetsko, a naše”, ispred točionika su mirno stajali Fabian i Arndt kao da nešto čekaju. 

– Prišao sam im i pitao kako im mogu pomoć, a jedan kaže, žedni smo, kupili bi pivo ali nema nikoga tko radi na točioniku, na to sam im odgovorio, “Ovdje se pivo ne naplaćuje, besplatno je i samo se poslužite, to je sve samo za nas, ovo je Balkan Rally”. Ponovno me je pitao jer je mislio da me nije shvatio, a kada su shvatili obojici su se oči zacaklile od sreće, razvukli širok osmijeh i brže bolje natočili hladno pivo.

Naš član koji inače živi u Njemačkoj Mato Kovačević također svjetski putnik me je pitao, što ima za jesti, ja mu kažem “Pa imaš pečenu janjetinu, i janjeću juhu prije toga, a za desert lešo janjeća glava”. Na to mi Mato odgovori, “Sve mogu na svijetu pojesti osim jedne stvari, a to je janjetina” , odgovorio sam mu “Žao mi je kolega, naruči pizzu, kako si ti mislio voziti Balkan Rally, a da se ne okusiš janjetine, eno ti naš vege Kramarić pa uberite nešto zelenila u vrtu pored kuće”. Kada je juha bila gotova i onako lipo zamirisala, i kad je Mato vidio kako slasno srčemo nije mogao da odoli i za divno čudo je pojeo dva tanjura juhe, čovjek je doživio prosvjetljenje, dok Kramarića nikako nismo uspjeli prebaciti na tvorničke postavke, ništa meso ništa vino, samo zelenilo – smije se Željan.

Naši Nijemci su bili blago pripiti i siti, još su uvijek bili u nevjerici kako se kod nas jede i pije, Fabian ima samo 19 godina i vozi prigušeni motor s prigušenim Akrapovićevim auspuhom, a kako je stol za jelo bio serviran u garaži nije falilo alata pa smo mu odlučili skinuti prigušivač, jer mu ovdje na Balkanu neće nitko mjeriti decibele. 

“Ko to tamo peva”

– Kad je Fabian upalio motor i čuo zvuk svog auspuha bez prigušivača, njegovoj sreći nije bilo kraja. Nakon večere smo otišli zajedno s domaćinima u caffe bar od Nikole Jelića gdje smo pili dugo u noć, još jednom hvala našim domaćinima Radovanu Paunov-Radošu,Borisu Miljeviću, Goranu Tučiću, Nikoli Jeliću i Miši Hromciku. Ujutro smo napravili izlet i posjetili salaše u blizini Zrenjanina i tom smo prilikom vidjeli interesantnu svinju Mangulicu koja izgleda poput obične svinje ali ima runo kao ovca. To prase je jako cijenjeno i mi smo imali sreće, prošli Rally smo jeli predivan gulaš od te svinje, za koju kažu da njeno meso nije masno i da ima pozitivan kolesterol – objašnjava Željan.

Dalje su vozili prema mjestu Žitištu koje je poznato po velikom kipu poznatom boksaču Rockyu Ballboi. Banatski Rocky napravljen je 2007. godine od betona, visine šest metara i zajedno s postamentom teži 45 tona. Napravio ga je Boris Staparac, a simbolizira upornost i veliku želju za pobjedom. Nakon Banatskog Rokya, dalje voze prema mjestu Banatski Sokolac gdje su otišli posjetiti kip “Banatskog” Bob Marleya koji je postavljen 2008. godine na mjestu gdje se organiziraju rock festivali.

Nakon kipova kreću dalje prema Kragujevcu, u krčmu “Ko to tamo peva”, a koja je poznata po tome što u svom dvorištu stoji parkiran čuveni autobus iz istoimenog filma, firme “Krstić i sin”. U tom filmu su se koristila za snimanje tri autobusa, jedan se nalazi u muzeju u Zagrebu, jedan je zapaljen na snimanju i ovaj treći, koji krasi dvorište krčme.

– U ovoj krčmi je napravljena i bina za nastupe, a poznato je mjesto i za lokalne bajkere koji često tu navraćaju. Popili smo kavu s ratlukom i kiselu vodu “Knjaz Miloš” koju nam je poslužila konobarica u narodnoj nošnji. Gazda krčme Dragan Petković nam je poklonio jednu veliku glinenu plaketu na kojoj je bio ucrtan popularni autobus. Napravili smo par fotografija u kultnom autobusu i krenuli za Rumunjsku, ali prije toga ćemo se zaustaviti u restoranu na mjestu gdje ćemo prijeći Dunav sa skelom. U tom restoranu kako kažu nude najbolju riječku riblju juhu na Balkanu i mogu vam reći da je bila za prste polizati. Nakon 30 minuta stigao je mali riječni brod koji je vukao veliku skelu u koju smo ukrcali motore i prebacili se na drugu stranu Dunava. Dok smo prelazili Dunav primijetio sam da se naši Nijemci ne osjećaju bas sigurno dok nas je vukao mali napaćeni stari brodić imena Javor – smije se Željan.

Bakičin šamar

Ulaze u Rumunjsku bez većih zadržavanja i voze prema poznatoj cesti za motoriste “Transalpinu”. Po cestama Rumunjske koje su bile pune rupa, susreću mnoštvo zaprežnih kola i ti prizori im nikako ne liče na Europu. Iz mjesta Petrosani skrenuli su za Transalpinu i naišli na velike radove na cesti tako da su vozili 20 kilometara makadama. Kolona od skoro 20-tak motora je digla veliku prašinu i bio je pravi gušt voziti tih 20 kilometara makadama i prašine. 

Uspeli su se na vidikovac od 2111 metara nadmorske visine. Ceste su na tom području bile super, s mnogo zavoja i serpentina. Krajolik je predivan i podsjeća na Njemačke i Švicarske Alpe, a na samom vrhu su stali popiti kavu malo se osvježiti. Osoblje koje ih je posluživalo su bile starije gospođe, obučene poput nekakvih bakica s maramama na glavi i čekali su 20 minuta da im naplate račun. 

Prije naplate su prisustvovali velikoj svađi gdje je jedan stariji djedica vjerojatno šef ili vlasnik lokala odalamio šamar bakici koja ih je posluživala, udarac je bio tako jak da se jadna bakica zarotirala, a djedica joj je na kraju dao i nogu u guzicu pa je nesretna bakica završila na podu od  kuhinje. Nakon toga djedica nabaci smiješak na lice, naplati račun uljudno se zahvali, kao da se ništa nije dogodilo.

– Počeli smo se spuštati u nizinu i zaista je bilo predivno voziti se Transalpinom, to je cesta koja prolazi po planini Parang, oštrih zavoja i to je ujedno i cesta na najvećoj nadmorskoj visini u Rumunjskoj. Naziva se i kraljevskom cestom jer je njenu izgradnju inicirao rumunjski kralj Karlo II. Prije par godina ova cesta nije bila ni asfaltirana, a sada velikim dijelom i nije otvorena svih 12 mjeseci zbog velikog snijega, zimi nije moguće njome prometovati. Navečer dolazimo u mjesto Horezu gdje spavamo u kampu koji ima male drvene kućice za dvije osobe, a cijena je 2.5 eura po osobi. Otišli smo u dućan u nabavu i spremili gradele ili ti ga roštilj, pogađate, za promjenu opet meso. Sutra planiramo odvoziti drugu poznatu cestu u Rumunjskoj Transfagarasan za koju je poznata ekipa iz “Top Gear” rekla da je to najljepša cesta na svijetu. S nama nažalost ne ide naš vegetarijanac Kramarić koji je morao krenuti za Njemačku – govori Željan.

Kako im je bilo kroz Transfagarasan, Srbiju, Makedoniju, Albaniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu čitajte u sljedeći ponedjeljak.