Za Ivulu Ursić i njezino tradicijsko poljičko pletivo znaju diljem svijeta. Četnici su joj četrdesetih ubili gotovo cijelu obitelj, kroz težak život je nosila neustrašiva snaga

Imala je 12 godina. Očima nevinog djeteta gledala je kako se njezin cijeli svijet urušava pod rukom četnika. Ona i brat uspjeli su nekako pobjeći, dom im je postao Mosor. Bez krova nad glavom i nekoga tko će je utješiti. U glavi su se vrtile slike krvi koja šiklja na sve strane, oštrica neprijatelja koji ubija, pali, uništava život. Od te 1942. godine selo je zaudaralo godinama kasnije. Ivuli, kasnije udanoj Ursić, zvijeri, bezdušni monstrumi ubili su majku i oca, brata od 19 godina, strica i njegova sina.

– Četnici bi skupili narod na jedno misto i onda bi ih tukli. Kad nisu imali više ljudi onda su tukli kokoše, konje, krave. On bi uživa potegnit kokoš ili kravu iz puške. Gata su smrdila tri godine. Mrtvih je bilo svugdi, di su koga ubili i ostavili bi ih. Žalosno – plačući se sjeća vitalna starica koja živi sama u kući jednokatnici u Gatima. Njoj dosta, čak i previše, veli. 

– Ja san pritrpila muke Isusove. Čudin se kako san živa – govori i nastavlja kako joj je, u toj strašnoj najezdi, ranjena bila i sestra i strina. Za dvije godine mlađeg brata u nekoliko je minuta postala i majka i otac. 

– Po šumi sam jila smričke, travu. Još se sićan tih dana. Ne daj Bože ikad više.

Blago nosi u rukama

Pamćenje je izvrsno služi, dobrog je apetita, stalno nasmijana i ‘čelične volje’ jer malena kućica, ruku na srce, blista. Svojom se pojavom uvuče pod kožu. Nenajavljena ekipa iznenadila ju je, ali brzo se snašla. Već je na stol nudila kavu, marendu, ma sve što ima.

Život je nije mazio, ali nepokolebljivo je kročila i suočavala se s problemima, iako je prečesto bilo teško. U selu koje se okrenulo seoskom turizmu, Ivula čuva tradiciju, gotovo pola stoljeća. Ova 92-godišnjakinja blago nosi u rukama – izrađuje spare, zobnice, bičve.

Za izraditi jednu sparu, jastučić na kojem su žene olakšavale teret kante s vodom, košare s voćem ili tek vreće s maslinama, odgovara nam na pitanje, treba joj malo više od tjedan dana. Znanje je preslikala od svoje strine.

– Gledala san kako ona to radi i pomalo naučila. Radilo se i plaćalo. Rekla mi je da tako radim i zaradim štogod – priča i kazuje kako su dosta veziva cure nosile u doti pred udaju pa je prije, u nekim malo više tradicionalnijim vremenima, i posao ‘cvjetao’.

– Moglo se dobro živjeti
– izlazi iz usta starice kojoj je najdraže raditi uz molitvu i njezine tri prijateljice – GolubicuŠarku i Žutku. Tri mačke koje su najvjerniji slušatelji i sugovornici, koje prekidaju i naš razgovor.

– Sad će doć red na vas – skromno ih umiruje, dok se vrte okolo nogu. 

– Dođu one meni i na prozor, pa pričamo – dodaje.

‘Ja još kopan’

Ispred kućerka sve se zeleni o’ verdure, zubato zimsko sunce krivac je što i cvijeće već pupa. Svoj radni vijek čistačice u Domu zdravlja u Splitu zamijenila je pletivom koje nam pokazuje na stolu pred domom. Poljička tradicija. Spoj prošlosti i budućnosti. Životna snaga pretočena u rukama ove bake. Rukama koje donose sreću, barem su nas s takvom porukom uputili prema Ivuli, koja je prije točno 16 godina ostala bez svog muža Nikole.

– Umra mi je ima 16 godina. Od srca. Bolilo ga srce i ja sam ovde sama. Odem ja svojoj dici, sadimo kumpire i kapulu, sve mi to. Ja još kopan – hvali nam se s nekim posebnim sjajem u očima. Na spomen djece, ne srami se priznati. Nekoliko je puta spomenula svoje dvije unuke, s njima se, osjećamo to, najviše ponosi.

– Moja Ivona je doktorica, a Nikolina pravnica. Krasne su mi – prepričava nam 92-godišnjakinja obiteljsko stablo pa, potpuno neočekivano, sve krene u smjeru politike.

– Doktorica moja se udala za sina od Bobana. Znate, ma Blaženka moga. Nema ga svit. Svi ga vole. Meni pomaže kad mi god šta triba – veli. 

‘Uz Božju pomoć. Drugačije nikako’

Ode Ivula i do Omiša, kaže nam, ali maleni virus i njoj je poremetio planove. Djeca joj dođu, ali i oni trče za svojim obvezama. Razumije ih starica.

– Meni je ovde dobro. Lipo živin. Iman Gospu u Smovu i iden tamo svake nedilje. Što god zaželin, fala Bože, sve mi uvaži. Puno molin Boga – rekla nam je objašnjavajući da je bila bolesnija prije, nego je sad. 

– Iman 2 tisuće i 100 kuna. I meni dobro. Prodan ovo šta radin, a još da pođen u Omiš sve bi ovo prodala u sat vrimena, sve strancima. I sad se nađe koji šta dođe do mene i uzmu ovo šta ja radin – iskrena je.

Danas je puno bolje nego prije, a ključ neuspjeha naša sugovornica vidi u činjenici kako se ‘polje zapuštalo’. Od polja dolazi život, ponavlja nam.

Politikom se ne bavi, tek posluša ‘Dnevnik’, a HDZ bira jer ‘više viruju u Boga‘.

Za kraj ove kratke priče imala je poruku koja usku poveznicu veže s koronavirusom.

– Dosad je bila bolest, čovik moj. Moja mi je mater, sićan se, kazivala da san izgubila dva brata od kuge. Ja san preživila tifus. Bilo je te bolesti puno, ali, sunce moje milo, i sad je. Moramo trpit. Moramo živit, pa ko osta, osta. Uz Božju pomoć. Drugačije nikako.

POSLJEDNJE DODANO: