Nikad više suza: Jean Michel Nicolier, francuski sin kojeg su četnici ubili jer je volio Hrvatsku

Hrabrost je krasila Jean Michela Nicoliera, ali ne samo
hrabrost nego i njegov osmijeh koji, bez obzira što je trpio bol
ranjanjavanja, bol nepravde i bol suza i tuge Vukovara, nikad nije
skidao s lica. Upravo je tako izgledao kada su u bolnicu ušli pripadnici
JNA. Ovako se to odvijalo, po izjavi svjedoka, kada je Kemo tražio
mladog Francuza:

Čim je ušao, pitao je: “Gdje je Francuz?”
Jean je odmah istupio. “Dođi, majku ti ustašku, Kemo će ti pokazati!“
Kemo ga je tako tukao nekom palicom, a mi smo svi morali gledati kako
mladi Jean vrišti i plače od bolova. I da, svi smo plakali, pa i ja.
Plakao sam i tresao se dok mi se slijevala krv iz razbijenog uha… I zbog
Francuza koji se valjao po podu i pred nama umirao, i zbog straha da će
se to dogoditi i nama. Nemojte misliti da je tada bilo heroja među
nama… Bili smo prestravljeni mučenjem…

1966. godine, prvog dana mjeseca srpnja u francuskom gradu Vesoulu rođen je Jean Michel Nicolier.
Njegova priča kojom je upisan zlatnim slovima u povijest Vukovara,
povijest cijele Hrvatske krenula je malo prije Domovinskog rata kada je
mladić usprkos silnim molitvama i preklinjanju majke krenuo za Zagreb
gdje je s Hrvatskim obrambenim snagama otišao na ratište kod Karlovca.

Suborci
na bojištu zvali su ga „Francuz“, nakon Karlovca otišao je u Vukovar,
na prvu crtu i ondje je 9. studenog ranjen da bi devet dana poslije bio
odveden u Ovčaru. Sa zarobljenicima, u hangaru, prvo je, kako kaže
svjedok Dragutin Berghofer Beli, pretrpio strašne batine, a onda je mladi život metkom ugasio Spasoje Petković
zvan Štuka. Da je taj čin mučan i nezamisliv, ali i tek jedan od
mnoštvo koje su nad Hrvatima činile četničke snage govori i činjenica
kako je sitniš, od 20 franaka, poslije ubojstva spomenuti hladnokrvni
četnik Štuka i uzeo iz Nicolierova džepa.

“Želim pomoći tim
ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam
ja divlja trava koja nikada ne nestaje!“, rekao je Nicolier svojoj majci
prije odlaska znajući u što se upliće i gdje ide, ali s tolikom ljubavi
i željom da pomogne narodu, koji je i kako sam kaže, bio toliko namučen
da se to „skrštenih ruku“ više nije moglo gledati.

Mladi Francuz
u razgovoru prije nego je njegov život ugašen na Ovčari za lokalnu
francusku televiziju prizore koje je vidio u Vukovaru i mjestima koji su
se odupirali krvnicima opisao s tri riječi koje odzvanjaju još i danas –
“Klaonica, klaonica, klaonica!“ 

“Više puta su mi predložili da
izađem iz grada i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. U Vukovar sam
došao kao dragovoljac. Mislim da im trebam pomoći. Vukovar je moj
izbor, i u dobru, i u zlu,” rekao je Michel Nicolier za francuske
kolege.

Tek nakon 20 godina majka je doznala sudbinu svoga sina. Brižno ga je čekala na svom pragu, nije znala što je s njim, a onda je Antun Ivanković istražujući
došao do nje, poslao joj pismo i tek nakon spomenutih dvadeset godina
majka je shvatila da njezina sina više nema i da je on krvlju ostao
upisan u povijest Lijepe Naše.

Uplakana je majka uzvratila
odgovorom na pismo u kojem je napisala kako je od svog rođenja Nicolier
strašno emotivno podnosio nepravdu i kako je imao potrebu svaku
ispraviti: “U vrlo bolnim okolnostima mog života želio me zaštititi i
nazivao me ‘njegovom košutom’. Osjećala sam da nije sretan na ovom
svijetu, bio  je previše uspravan i nije prihvaćao kompromise,” napisala
je majka u pismu.

Upravo je Ivanković prije nekoliko godina
napravio i film o francuskom dragovoljcu, heroju Vukovara sa potresnim
scenama koje su francuski reporteri snimili tek nešto prije je Nicolier
odveden te scene razgovora s majkom koja se sjeća svog sina, a naslova
„Jean ili miris smrti“ knjiga je i utemeljena na istraživanju Nevenke
Nekić o francuskom dragovoljcu.

Na kraju, pjesma o Jeanu koju je napisala Branka Mlinar u
spomen na ovog francuskog ratnika koji je ostavio svoj rodni dom i
krenuo ispraviti četničku nepravdu koju su činili lijepoj i jedinoj nam
Hrvatskoj.



Ime francusko, srce hrvatsko

 

Još jedno svitanje u tvoju mladost uvire.

Eiffelov toranj s ovoga mjesta ne vidi se,

Ali ruka anđela u spomenar domovine, himnu nebesku upisuje.

Naš ponos, ljubav i sjećanje na sve heroje istinske.

Misao i molitva izdižu se iznad tišine Dunava.

Imenima hrabrih život se nadahnjuje, ljubav nosi nove pobjede, na prvoj

Crti bojišta brani se grad krvlju poškropljen. Srce hrvatsko, ognjište sveto, Božji dar!

Hrvatska pjesma odasvud odzvanja kao znamen slobode na usnama, utkan u osmijeh

mladoga Francuza.

Eiffelov toranj s ovoga mjesta ne vidi se.

Liju kiše hladne, jesenje. Urliče vjetar, divlja trava

 

Nikad ne nestaje, divlja trava žilava, iščupati ne da se.

Izgovaram s poštovanjem njegovo ime: Jean Michel! U tišini razmišljam o ljubavi i sudbini,

mudrosti i svjetlosti, idealima za koje se borio, o knjigama koje je
čitao,
                                                                                       

Cvijeću koje je volio jer htjela bih pjesmu ovu njime

Okititi i leptire bijele nektarom radosti, umjesto njega okrijepiti.

Laticama  nježnim, rasutim po stihovima, svaku ti ranu cjelivam, Jean Michel! 

I koljena do zemlje priginjem za tvoju snagu i odlučnost, za žrtvu i hrabrost,

za osmijeh pobjednika kojim si prkosio zlu.

Eiffelov toranj s ovoga mjesta ne vidi se, na vodotornju vukovarskom hrvatski stijeg vijori se.

Ruka anđela u spomenar domovine himnu ljubavi upisuje. Izgovaram s poštovanjem,

tvoje ime: Jean Michel! Ime francusko. Srce hrvatsko.        

POSLJEDNJE DODANO: