Odlasci mladih Hrvata na rad u inozemstvo – često su ispunjena neugodnim pa i gorkim iskustvima

Živeći 13 godina u SAD-u kao mladi liječnik, doktor Joško Kalilć može argumentirano govoriti o tim neugodnim iskustvima koja su zajednička većini došljaka u stranu zemlju.

 Kod brojnih mladih Hrvata koji donesu odluku o napuštanju rodne grude, mjesta svojeg odrastanja, roditelja i prijatelja zbog odlaska u neku drugu državu koju ne poznaju dovoljno u nadi za boljim životom te brzom i velikom zaradom, dovodi kod mnogih do psihičkih stresova i emocionalnih trauma.

Hrvatska nije jedna od rijetkih zemalja u kojoj je iseljenički trend pojačano prisutan kao što govore i pišu oni koji nisu dovoljno upoznati s emigracijom u drugim i to najrazvijenijim zapadnim državama. Kao primjer navodim zanimljivu statistiku nekih od „obećanih zemalja“ o kojima mladi Hrvati često sanjaju:

Njemačku –  godišnje napusti 150.000 stanovnika a među njima je tisuće liječnika i ostalih školovanih stručnjaka), ),

 V. Britaniju (350.000),  Francusku (150.000),  Španjolsku (80.000),  Italiju (100.000),  SAD (50.000 s tim da u inozemstvu živi stalno oko 8 milijuna američkih civilnih državljana),  Švedsku ( 50.000 ), Irsku (30.000).

 Evo i razmišljanja jednog  mladog Irca koji je emigrirao u Australiju; „Irska nema ništa za ponuditi, previše je skupa posebno za mlade ljude. Troškove održavanja auta, osiguranja, poreza, goriva, društvenog života, kupovine kuće itd. teško je pokriti s plaćom ili malom ušteđevinom.

Odlazak  u sredinu koja je praktički nepoznata, potencijalno je i opasna za pojedinca i članove njegove obitelji. Jezik u takvoj sredini je najčešće malo ili potpuno nepoznat  kao i ljudi, običaji, način življenja, zakonski propisi itd. Često se, posebno u početku, nema zdravstveno kao ni ostala osiguranja. U slučaju nepredviđene bolesti ili veće ozljede pojedinca ili člana njegove obitelji život u tuđini postaje vrlo težak i neizvjestan.

Adekvatni posao nije lako naći, plaća može izgledati na prvi pogled privlačna ali to je često prividno jer se uobičajeno govori o bruto a ne o neto plaći i pri tome došljak nije upoznat s visinom realnih troškova života. Kupnja stana ili kuće praktički  nije moguća jer je potrebna ili velika gotovina ili kredit koji je u početku teško dobiti  a kasnije i otplaćivati. Ista je situacija i s automobilom i svim pratećim troškovima oko njega. Cijena najma stana na boljoj lokaciji je visoka i teško podnošljiva a kod nižih cijena lokacija je nepovoljna uz povećane troškove prijevoza.  Hrana je relativno skupa a odlasci u restorane, kafiće ili kulturna događanja značajno opterećuju kućni proračun.

Slabo poznavanje jezika domicilnog  stanovništva djeluje frustrirajuće, a kad se misli da je i ta prepreka donekle svladana, uvijek se došljak osjeća kao stranac u tuđoj državi i domicilno stanovništvo dobro zna da nikakva ljubav prema dotičnoj državi nije dovela došljaka da u njoj živi i radi već isključivo želja za većom i brzom zaradom te eventualnom željom za sticanjem ili usavršavanjem znanja u svojoj struci. 

Po naglasku izgovora priučenog domicilnog jezika oni lako prepoznaju došljaka od kojeg ne mogu očekivati iskreno domoljublje  prema njihovoj državi osim službene i formalne lojalnosti na koju je došljak primoran ako želi do daljnjega biti njihov stanovnik i zadržati posao.  Mnoge godine moraju proći da se zatraži i eventualno dobije državljanstvo a do tada došljak nije ravnopravan stanovnik u mnogim stvarima pa tako i u pravu glasovanja ili u eventualnom političkom angažmanu.

Stranac-došljak uobičajeno je sumnjiv  sigurnosnim službama, pogotovo u današnje vrijeme globalnog terorizma. Učestalost kriminala u zapadnim zemljama je velik (u 60 gradova u SAD godišnje se dogodi oko 7000 ubojstava, a čim pade mrak u gradovima nijedan se pješak  na ulici više ne osjeća sigurno jer su pljačke i ubojstva tada najčešća). Socijalni, religijski i rasni nemiri u mnogim razvijenim zemljama zapada došljacima su uočljivi od samog početka.Nasuprot tome, Hrvatska je za svoje stanovništvo i turiste za sada u tom pogledu još uvijek jedna od tolerantnijih i sigurnijih zemalja na svijetu.

 Došljakinja (kao supruga ili neudata žena) koja eventualno zatrudni  osjeća  se nelagodno i nemirno za vrijeme trudnoće a nakon porođaja nema „bake servisa“ niti prijatelja u blizini za pripomoć u nevolji pa se razne usluge za pomoć (uglavnom od nepoznatih i nepouzdanih osoba) ako zatrebaju, skupo plaćaju. 

Prirodan osjećaj nostalgije ubrzo se razvije kod velike većine došljaka i ako dulje traje nerijetko dovodi do psihičkog stresa koji može dugoročno  uzrokovati i fizičke bolesti.

 Mnogi bi se mladi ljudi u tim trenucima rado vratili u svoj „rodni kraj“ ali daljina,  manjak novca ili ponos i neugodnost zbog tobožnjeg neuspjeha u stranoj državi  prisiljava ih na produžetak  boravka u inozemstvu. 

Mnogi se tješe i drže onih prividno pozitivnih misli koje su zajedničke za većinu privremenih došljaka u stranu državu; što prije zaraditi što veću ušteđevinu,  naučiti strani jezik, upoznati zemlju i život u njoj, usavršiti stručno znanje koliko je moguće pa onda natrag u svoju domovinu, svojim korjenima, svojoj obitelji i prijateljima.

Pri tome se često upada u zamku jer nije lako sve to doživjeti i ispuniti u kratkom vremenu a produžetkom rada i boravka u tuđini kod mnogih se stvaraju razne navike, blijedi veza sa „ Starim krajem“, rađaju se djeca koja više govore stranim nego materinskim jezikom pa time pomalo stvaraju prijatelje i prilagodbe običajima  u zemlji rođenja i bit će sve teže, kako godine prolaze,  nagovoriti djecu da se s roditeljima vrate u domovinu o kojoj oni malo ili ništa ne znaju.

Ženidba ili udaja za stranca ili strankinju može poremetiti ili čak onemogućiti sve osobne planove za povratkom. Psihološki nedostatak, nama svima dragih, redovitih odlazaka u kafiće na „čakulu“ s rodbinom, prijateljima ili prijateljicama koji nas opuštaju od dnevnih briga i daju ugodan osječaj pripadnosti svojoj rodbini, dugogodišnjim prijateljima, svojem gradu i svojem narodu,  osjeća se kao veliki nedostatak boravka u stranoj zemlji.

Plavo more za one koji žive na obali Jadrana ili pitoma ravnica i brežuljci za one koji žive u Slavoniji ili Hrvatskom zagorju ne može zamjeniti niti jedna strana zemlja bez obzira na prividne i privremene prednosti, tim više, što svi uviđaju da je teško naći ljepšu zemlju od Lijepe Naše. 

To su jedni od brojnih razloga da se ipak i na našu i njihovu sreću mnogi mladi ljudi nakon određenog vremena ipak vraćaju iz inozemstva jer „virus nostalgije često uzrokuje duševni nemir i nezadovoljstvo“ i prodire u sve pore ljudske osobnosti i ne daje mira mladim ljudima dok se ne odluče za povratak. Vremenski period nakon kojeg oni donesu takvu odluku, a vjerujem da će velika većina tako i odlučiti kao što sam i ja odlučio,  ovisi o pojedinačnim specifičnim slučajevima.

Treba vjerovati da će Hrvatska kao mlada i neizmjerno lijepa država stvorena u teškim ratnim vremenima, obdarena bogatim prirodnim resursima i ljudskim potencijalima, imati dovoljno snage, znanja i umijeća nastaviti poduzimati kontinuirane gospodarske, edukacijske, zdravstvene, socijalne i ostale mjere koje će omogućiti još bolji i privlačniji život za sve svoje stanovnike i tako spriječiti mnoge mlade Hrvate od odlazaka u nepoznati i neizvjesni svijet te utjecati na povratak onih koji su već otišli u inozemstvo.