Matko Šimac: Sve počinje i završava dobrom pjesmom

Često se pitamo
tko stoji između najvećih dalmatinskih hitova, tko s takvom lakoćom emociju
prenosi na papir?! Jedan od autora koji se odlično snalazi s uglazbljivanjem
svojih emocija je Splićanin Matko Šimac koji već sedam godina u kutku svoje sobe
samozatajno stvara skladbe koje osvajaju na prvo slušanje. Predstavljamo autora
pjesama: “Kriva karta”, “Popucale rebatine”, “Vrime za kraj”, “Sve će doć na
svoje misto”, “Duga”, “Boja neba” i mnogih drugih.

Iza Vas stoje mnoge uspješnice, a pretpostavljam da
jako malo ljudi zna kako izgledate, gdje se skrivate?

– Skrivam se upravo tamo gdje mi je i mjesto – u svom
malom, kućnom studiju . U stvari, pomalo sam i ponosan na to što su mi pjesme
puno poznatije nego moje ime, a slikovito bih to objasnio kako mi je pravi
“gušt” dok čekam u redu u banci i nekome zazvoni mobitel na moju
“Krivu kartu” , a taj isti ne zna da je to moja pjesma. Ipak me
najviše veseli  kako su slušatelji
primili to što radim, jer se jako trudim oko svake note i stiha.

Iako Vas nazivaju klapskim autorom, nekako mi se čini
da Vam to nije drago, jesam u pravu?

– Klapski autor, hm, što je to? Smatram da postoje ljudi
koji s manje ili više emocija stvaraju glazbu i stihove i sasvim neskromno sebe
ubrajam među one s više emocija. Neki od mojih najvećih hitova otpjevale su
naše ponajbolje klape Cambi i Iskon i izvrsno su se stopile, i ponosan sam na
te suradnje, ali isto tako moje uspješnice pjevali su i Giuliano i Neno Belan  i Alen Nižetić… Mislim da u konačnici sve
započinje i završava dobrom pjesmom

Kako postići ravnotežu između komercijalnog i
kvalitetnog?

– Uopće ne razmišljam o tome, jednostavno se prepuštam
osobnom osjećaju da me vodi, a to se valjda i osjeti u mojim pjesmama. Trudim
se ostati svoj. Svjestan sam da moje pjesme možda nisu na prvo slušanje, ali
zato dugo traju.

Većina autora je svojevremeno maštala o svojoj
pjevačkoj karijeri, a neki poput Pere Kozomare i Tončija Huljića su je i
ostvarili, jeste li i Vi sanjali o velikim binama i reflektorima?

– Pa i ne baš, možda kratko u svojim počecima, tada bi
stao ispred ogledala s gitarom u ruci i pokušavao nešto skladuckati. Tada bi
uvjeravao sebe da to što radim je dobro, ali sreća da sam se uvijek uspoređivao
sa najboljima, pa bi brzo shvatio da tada tome još nisam dorastao.

S obzirom da svirate dva instrumenta, klavir i
gitaru, je li postojala želja da budete dio neke grupe ili klape?

– Prije bih rekao da se dobro služim tim instrumentima,
da ne bi uvrijedio neke vrhunske instrumentaliste. Mislim da ipak najbolje
sviram instrument koji se zove emocija. To nekako najbolje zvuči iz mene. Moja
velika želja u djetinjstvu bila je postati pilot aviona, imao sam poziva da
postanem član benda, pa čak i član Klape Iskon, ali to su više bila “pijana
posla”, i bolje da su bila.

Zanimljivo je da uvijek radite i tekst i glazbu.
Znači li to da uvijek stvarate paralelno ili mislite da biste s nekakvom
suradnjom izgubili poruku i emociju koju pjesmom želite reći?            

– Upravo to, vjerujem da je taj način najiskreniji, i
dok mi god anđeli šapću i pjevuše na uhu tako ću i nastaviti raditi, ali
naravno da ne isključujem mogućnost da ću u budućnosti surađivati i s drugim
autorima.

Priznali ste da je u početku bilo teško uskladiti
obitelj, posao u državnoj firmi i glazbeno stvaranje. Prošlo je već sedam
godina otkada je Vaša prva pjesma puštena u eter, naime riječ je o pjesmi  “Lipoto moja” koju je izveo Giuliano zatim
klapa Cambi, kako danas živite nakon što su iza Vas pjesme s milijunskim
klikovima na YouTubeu?

– To je istina, ali kad čovjek nešto zaista voli ništa
nije teško. Trudio sam se ne zanemarivati službeni posao i obitelj, tako da bi
navečer nakon poljupca za laku noć kćerkicama i supruzi otišao na “treću
smjenu” u studio. No zaista mi nije bilo posebno teško spavati samo četiri, pet sati dnevno, danas je, istina, dosta lakše, ali 
ti milijunski klikovi su i satisfakcija i obaveza, jer sam sebi
ljestvicu podignuo visoko i zato je još uvijek 
prisutan veliki rad.

Kada najčešće pišete i spadate li u autore koji
stihove znaju napisati i na kutiji od cigareta jer je vrijeme inspiracije
ponekad nepredvidljivo?

– Najlakše pišem kad sam sretan i miran, čak i one tužne
pjesme. Naravno da baš sve te slike u mojim pjesmama nisam osobno proživio, ja
samo zapisujem vlastite ili tuđe emocije koje osjećam u sebi. Postoje trenuci
kad skladanje i pisanje idu brzo i lako, ali često to nije slučaj.

 Trenutno s
producentom Eduardom Botrićem radite na jednom novom projektu koji je koliko
čujem ženskog roda.  Možete li nam
otkriti barem nešto?

– Koristim priliku, kad ste već spomenuli Eduarda
Botrića,  da kažem kako sam
surađujući  s njim puno naučio. On je
prije svega moj prijatelj, a  zatim i
suradnik.  Svojom muzikalnošću dođe mi
kao pravi korektor i “filter” za moje pjesme i ništa ne prepušta
slučaju. Što se tiče te suradnje, ona je još u povojima, reći ću samo da je
riječ o izuzetno talentiranoj mladoj pjevačici osebujnog glasa.

Alen Nižetić je surađujuću s Eduardom Botrićem i Vama
na pjesmi “Tvoje more” zauzeo vodeća mjesta svih top lista, neki kažu da je ovo
njegov “come back”, pripremate li nešto novo i s Alenom?

– Vjerujem da su se izvrsno  spojili Alen i pjesma “Tvoje more”
a to potvrđuju i reakcije glazbenih urednika i slušatelja. Osjetio sam “ono
nešto” kod Alena što mi se jako sviđa, osim što je zaista vrhunski vokal.
Otvoren sam za suradnju sa svim pjevačima koji cijene i prepoznaju to što
radim, a naravno da je i Alen jedan od njih.