Obišli smo Knin i provjerili kako se živi 365 dana u godini: “Život u Kninu idealan je za obitelj, sve je na dohvat ruke”

Da Kninjani odlaze, kao što se odlazilo i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Njemačku za poslom, nije potrebno posebno objašnjavati.

Knin? To je Oluja, Franjo Tuđman, Gotovina i Korade, 20 metarski hrvatski stijeg, grad koji se posjećuje jednom godišnje, ako i tada, a ostatak godine ga se uglavnom zaobilazi, što i nije teško jer je ionako – kad je autocesta prošla preko Zadra i tunela Sveti Rok – ostao iza nogu Bogu. U samo 85 sati te slavne vojno-redarstvene operacije Oluja, u kojoj je bilo angažirano gotovo 200 tisuća hrvatskih vojnika i policajaca, smrtno su stradala 243 hrvatska branitelja, 1430 je ranjeno, a dva branitelja još uvijek se vode nestalima. Ipak, oslobođen je grad koji je bio središte srpske pobune, a već u podne se, tog 5. kolovoza 1995. godine, na tvrđavi zavijorila zastava Hrvata.

Danas u Kninu nitko ne spominje Hrvate ni Srbe, ustaše, četnike i partizane? Nitko nigdje. To i nije tema, barem dok smo koračali ulicama Zvonimirova grada.

– Ovdje se živi kao i svakom malom gradiću u Zagori, ovaj grad je praktično mrtav. Ima nešto ljudi, ali je jako malo posla, malo je radnih mjesta. Dosta nam se grad napuni u ljetnim mjesecima jer mnogo je tih privremenih stanovnika iz Bosne i Hercegovine koji ljeti idu na more – govori nam Božena Šaponja dok se vraća iz nabavke namirnica za svaki dan.

– Suživot funkcionira, ljudi žive jedni s drugima, ne jedni do drugih. Nema nikakvih problema s međuljudskim odnosima među susjedima, jedino ako postoji neki izuzetak da se nepotrebno sije mržnja pa se i situacija malo uzburka, ali inače je sve dobro –  dodaje Šaponja.

Još jedan naš sugovornik, Josip Zore, koncesionar je restorana na kninskoj tvrđavi. U Knin se vratio 2017. godine iz Njemačke. Rođen je 1989. godine taman u predratno vrijeme. Priča nam zašto je otišao iz svog rodnog mjesta i što ga je ponovno vratilo.

-Odlučio sam otići više iz znatiželje da vidim kako to ide vani. Dođoh, vidjeh i odoh. Vratio sam se nazad, srce je tuklo da se vratim nazad u Knin. Ne bi se više vratio u Njemačku nikada. Oženio sam se, poveo sam ženu u Njemačku, gore smo bili skupa niti godinu dana. Zatrudnjela je žena i ja sam donio odluku da ne želim da mi se dijete rodi u Njemačkoj i to je bio presudan razlog da se vratimo, priča Josip sada ponosni otac četvero djece.

Već pet godina ima koncesiju na Tvrđavi, a prije nekih pola godine ponovno je produžio. Kaže kako je sezona u Kninu kratka, a najudarniji je kolovoz uoči Oluje kada se već, tradicionalno, svi sjete da Knin postoji.

– U sezoni ima gostiju od svuda. Ima Nijemaca, Francuza i Talijana. Bude toga, ali najviše su turisti Splićani, Šibenčani i Zadrani. To su najčešći gosti što se tiče ovog vansezonskog dijela. Ovim putem im se zahvaljujem što podržavaju tvrđavu kao znamenitost, a i nas kao restoran, kaže Josip.

A kakav je život u Kninu? Zore ističe kako je idealan za obitelj jer je sve na dohvat ruke, a uz to je i mirno. Njegova supruga željela je da se vrate u Zagreb jer je gore odraslo, no ipak se predomislila jednom kada je došla u Knin.

-Živi se okej, tko hoće raditi, može. Ove inflacije ubiju svakoga. Teška vremena su došla za sve, ali to je opet na višoj politici da prorade na tome. Život u Kninu je idealan, pogotovo za obitelji. Mirno je i sve je na dohvat ruke.

Kata Juko, djelatnica Crvenog križa Knin, kaže kako u Kninu sve funkcionira u najboljem redu.

-Većinom nas se posjeti kad je obljetnica, kao što je sada jubilarna. Život u Kninu ide, dobro je. Imamo bolnicu, vrtiće sve što je potrebno. Možda stambeno zbrinjavanje je mali problem, ističe Kata.

Za kraj naše kninske reportaže pronašli smo mladu Dijanu Bajan koja kaže kako je Knin odličan za one koji imaju posao. Jer Knin je grad koji treba živjeti 365 dana u godini, a ne samo kada je Oluja u pitanju.

-Knin je odličan, tko ima posao i stambeno pitanje riješeno sve je u jednoj ulici. Možeš izvaditi rodni list, otići doktoru, ma sve. Ništa nam ne fali. Volim Knin, njega ka njega, ali ljude ovdje baš i ne. Bitno je da grad živi 365 dana u godini, a ne samo za ovaj dan. Politika je jedna stvar, a drugo je što svi mi radimo, zaključila je Dijana.