Život se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trenutaka od kojih zastaje dah. Uspomenama koje nam se urežu duboko u sjećanja. Slikama koje ožive čim zažmirimo.
Jer... kada smo mali, naša se prošlost broji u danima i mjesecima. U odrasloj dobi prošlost kao da je podjednako velika kao i budućnost, ali sa starenjem taj se odnos sve više mijenja pa prošlost zauzima onu "težu stranu vage". Mnogo vremena zato provodimo u prošlosti ili u brigama oko budućnosti, umjesto da svjesno živimo sadašnjost, trenutak u kojem se nalazimo. Jer naš je stvarni život dah po dah i otkucaj srca po otkucaj srca.
Zvuče li vam čudno ove riječi? No, samo je to ponešto drukčiji uvod nadasve inspirativne priče, priče o malom čovjeku koji je svojim radom i lavovskom upornošću postao velik u našem svemiru. Ili u morskom prostranstvu. Kapica iznad vode i ubojita desnica prepoznatljivost su Milivoja Bebića koji je još za života postao legenda u prostranstvima vaterpola.
I već je poznato kako sport nije samo natjecanje, već pobjeda ljudskog duha. Pobjedu, svoja sportska ostvarenja i životne ciljeve Beba je sveo na "dimenzije svakodnevnice".
- Svi smo se mi u mladosti bavili sportom i nekako je bio
prirodan slijed da odemo u klub koji je najbliži, koji je u vašem kvartu.
Naravno da je Hajduk i nogomet uvijek bio u prvom planu, većina je imala
priliku okušati se u nogometu pa sam tako i ja bio godinu i pol dana u
pionirima Hajduka, ali zavolio sam vodu i bazen. Kako sam živio i odrastao
u Barakovićevoj ulici, kupali smo se na Zenti. Vrijeme smo provodili na bazenu
POŠK-a i tako je krenula moja priča - veli Beba.
Priča kojom ga je svjetska vaterpolska asocijacija proglasila najboljim na planeti triput i rekordi koje je matematički teško objasniti, kamoli pretočiti u stvarnost.
- Sedamdesetih sam se formalno upisao u klub, počeo sam redovito trenirati, i nije to bilo kao danas da vas roditelji voze iz jednog kraja grada u drugi i ciljano nešto trenirate. Tko zna, da je blizu Barakovićeve bio kakav rukometni klub, možda bih igrao i rukomet - smije se Beba.
A i rekli su mu da je bio općenito talentiran za kolektivne sportove pa onda nema čuđenja u tom dijelu priče života kada se okušao na zelenom travnjaku, među golovima i još desetoricom suigrača na terenu, doduše kratkom periodu na Starom placu, pod paskom Vojmira Kačića i Milija Buterera.
- No, tamo nisam imao društvo iz škole i ulice, bio sam izoliran i to me je nekako odvlačilo. Jer tada se u Splitu živjelo drugačije, s puno manje auta, mnogo više igre na ulici i manje roditeljske kontrole jer bilo je manje opasnosti.
Postoji mnogo igrača koji su ostavili trag u vaterpolu svojim sjajnim nastupima na nacionalnom i međunarodnom nivou. Europski je vaterpolo imao važna imena poput Jevgenija Šaronova, Milivoja Bebića ili kao u Španjolskoj Manuel Estiarte. Zbog svega toga napravili smo pregled kako bismo vrednovali značaj koji je šest zvijezda, koje su ostavile neizbrisiv trag, imale za vaterpolo...
Baš ovako su Španjolci objasnili što je Bebić značio sportu u vodi i zbog čega je među najboljom šestorkom svih vremena u vaterpolskim almanasima.
- Znate, kad ste u tim godinama, postižete golove, osvojite titule, nagrade, priznanja za najboljeg strijelca i igrača, to izgleda kao sastavni dio neke vaše svakodnevnice. No, iz današnje perspektive, kad ste stariji, ozbiljniji, kad stojite sa strane, vidite koliko je teško ponoviti sve to što sam ja uspio - veli Milivoj.
Par koraka unatrag, POŠK...
- Sa šesnaest godina sam upao u prvu momčad POŠK-a, godinu dana kasnije, valjda je to bilo pubertetsko doba kada sam se i fizički razvio, postao sam i kandidat za reprezentaciju bivše države i bio sam pozvan na turnir u Hvaru. Sve se nekako brzo odvijalo. Bilo je to najbolje doba POŠK-a - dva domaća Kupa, Superkup, dva europska Kupa kupova, i to sve od 1979. do 1983. godine. Samo četiri - govori u dahu pa nastavlja.
- U tadašnjoj državi nisam mijenjao klub, iako je bilo konkretnih ponuda od riječkog Primorja i Partizana. Partizan je bio tada najbolji klub koji je više-manje sve svoje talente u cijeloj državi povlačio u Beograd. Ostao sam u Splitu, uspio sam ja tada dobiti u financijskom smislu i od POŠK-a, kada sam dobio ponude Primorja i Partizana.
Vaterpolski Frane Matošić. POŠK je tih osamdesetih godina imao strašnu momčad - Lušić, Bratić, Kaurloto, Polić,...
- Bili su tu i Gabrilo, Jovanović, Milardović, Sušak, Trumbić. Trener Mišo Asić. I svi su oni odrasli pet ulica od bazena POŠK-a, to je momčad koja se popela na krov Europe. Bio je to jedan izuzetan rad, izuzetno dobra klapa.
Da nije imao odlične suigrače, skromno kaže, ne bi bilo ni njega iako je imao karakteristike golgetera. No, iako je u to vrijeme nekako sve išlo redom, bez preskakanja stepenica, Bebić je ipak napredovao brže od ostalih.
- Imao sam sreću da sam igrao u takvoj momčadi da moje karakteristike izađu na vidjelo. Eto, to je tajna - ponavljao je u nekoliko navrata čovjek kojemu su rekordi valjda bili specijalnost.
- Rekord se, istini na volju, dogodio slučajno jer smo u utakmici s Gvatemalom ganjali gol-razliku. Oni nisu zatresli našu mrežu, a mi smo zabili 62 gola. No, nije sad stvar rasprave spremnost i kvaliteta Gvatemale, nego činjenica da si u četiri puta po sedam minuta, koliko si igrao, uspio postići čak 62 gola. Vi morate isplivati, uzeti loptu, doći do gola i dati gol - govori Beba.
Italija i Jugoslavija su nešto ranije odigrale neriješeno, a kako su Talijani dobili Gvatemalu 58-1, Bebić i ekipa morali su nadmašiti taj rezultat za plasman dalje. Rudić je tako poslao četvorku u napad i naredio im presing bez vraćanja u obranu.
Eh, sjetio se...
- Utakmica se igrala u Kobeu u Japanu i jedna zanimljivost je, kako su oni bili električno napredni, već i tada te 1985. godine, semafore su imali baždarene na 20 golova. Kad sam ja dao dvadeseti gol, na ekranu je pisalo - impossible. Nemoguće.
U tristo nastupa za reprezentaciju postigao je 620 golova, a zbog predstave u utakmici s Gvatemalom, ime mu stoji upisano u Guinnessovoj knjizi. Nestvarno je zvučalo i kada je Milivoj za transfer u talijanski Volturno za četiri godine dogovorio milijun maraka.
- Milijun maraka i danas zvuči enormno puno, tada i više nego danas. Lira je bila izuzetno jaka i nekih stotinjak tisuća maraka bilo je 70 milijuna lira. Ja sam imao godišnje oko nešto oko 250 tisuća maraka. Predsjednik se tada zaljubio u mene i želio me je dovesti pod svaku cijenu pa sam, eto, imao cijenu van tržišta. Tako je to ispalo, nisam trebao ići nigdje, u POŠK-a mi je bilo dobro, imao sam i kafić, zato i jesam povećao cijenu. Predsjednik je dao ruku i dogodilo se iznenada.
Kapicu je na suhom ostavio prije gotovo tri desetljeća, baš kako je i svoje ime ostavio ispisano u spomenaru zlatnim slovima.
- Počele su me mučiti ozljede lakta i ramena, tako da sam razmišljao hoću li igrati još godinu, dvije, možda i nepotrebno opteretiti tijelo, i nešto bi malo produžio karijeru ili odustati. Danas je normalno igrati do 35,36 godina, ali prije to nije bilo tako. Igračku karijeru neki bi prije prekidali i s 28, 29 godina. Teško mi je to padalo, vuklo me je iz Italije doma, svojoj obitelji, i tako sam se vratio 1994. godine, u ratno doba, trenirati Šibenik.
Legendarna "šestica", koju je nosio na kapici, u šali tek kaže kako još jedino može dobiti nagradu za životno djelo. I dobit će je jednoga dana - sigurno.