O Gonzalu Garciji: Ako mu nećete pljeskati, barem mu nemojte zviždati!

Nakon uvjerljive pobjede u Vilniusu i osiguranog plasmana u playoff Konferencijske lige, uz obavezu da se i u sljedeći četvrtak pobijedi Žalgiris na Poljudu, trener Hajduka Gonzalo Garcia osvrnuo se na budućnost. Ne zato što je htio pričati o tome, nego ga je takvo pitanje dočekalo – kakva je budućnost naše momčadi, pitao je novinar.

– Naša budućnost je teška. Klub je u teškoj situaciji. Radimo naporno, ja radim ovdje 13, 14 mjeseci jebeno teško…

Sami izvucite zaključak, Garcia je iskren, koliko god to može biti. I prihvaća situaciju kakva god jest. Radi s onime što ima i nismo primijetili da se žali, jedino pokušava biti realan. A to, biti realan, nikako ne ide s navijačima Hajduka.

Garcia i na ružno zviždanje njemu u posljednje dvije domaće utakmice (Žilina, Pafos) na predstavljanju ima razumijevanja, ne skriva se i na svaki sve dosadniji upit oko statusa Marka Livaje, pokušava sve razložno objasniti. Svejedno, navijači su ga „uzeli na zub“ i pitanje je hoće li mu ikada oprostiti što je Livaju posjeo na klupu, dao prednost Micheleu Šegi kao centarforu od kojega kreće obrana i sve ostalo.

Napredna statistika već je jasno dala uvid da Hajduk sa Šegom u vrhu napada osvaja jednak broj bodova kao i kad je Livaja bio „centar svemira“ pod bilo kojim trenerom. Imati Livaju kao jokera s klupe je blagodat i to bi mogla biti točka oko koje se lomi utakmica u korist Hajduka. Garcia to zna, drugi to ne žele ili ne mogu shvatiti. Pritom, Garcia nastoji razigrati momčad i da mu iz nje iskaču pojedinci. Jednom Šego, jednom Dalisson, jednom – na žalost – ozlijeđeni Roko Brajković. U Vilniusu je briljantan bio Marin Šotiček i nastavi li ovako, pitanje otkupa ugovora od Basela bit će stvar formalnosti. Koliko god koštao.

Hajduk je u prilici ući u ligašku fazu Konferencijske lige, igrat će protiv poljskog Rakowa ili švedskog Hammarbyja, ali Hajduk je i klub, koji se nada da će kroz ovaj mjesec, najkasnije sljedeći, unovčiti potencijal Rokasa Pukštasa ili Nike Sigura. Možda i nekog drugog, jer to jednostavno nalažu teške financijske okolnosti. Te okolnosti su uvjetovale i dovođenje jeftinih igrača. Već sam pisao da je Alec van Hoorenbeeck došao „zakrpati propuh“ nastao prodajom Luke Vuškovića, Dominika Prpića i Branimira Mlačića. Sva trojica zajedno oko 20 milijuna eura u blagajni kluba, ali ujedno je ostala i rupa u obrani. Prodani su, a klubu nisu stigli dati najbolje od sebe, tek naznake talenta. Zato nemojte očekivati od Van Horeenbeecka da ne griješi ili da Ron Raci odjednom postane neprelazan.

Robert Graf – na uzorku od šest utakmica – zaslužuje palac gore, jer su i Dalisson de Almeida i Mathieu Acapandie obogatili konkurenciju u momčadi, te je lako zamisliti da će se Hajduku isplatiti. Doduše, Dalisson je samo na posudbi. O Šotičeku smo već rekli… Čini se da bi „nešto moglo biti“ i od Anđela Šutala. Općenito, moglo bi nešto biti od momčadi „u rekonstrukciji“.

Garcia definitivno nije zaslužio da ga se mijenja od utakmice do utakmice. Nisu to zaslužili ni neku drugi treneri prije njega, ali nije bilo strpljenja. Predsjednik Ivan Bilić je rekao „ne dirajte mi trenera“ još prije nekoliko mjeseci i od tada traje rafalna paljba po njemu i Garciji. Praktički sa svih strana. Nigdje razuma. Samo nebuloza, naknadna pamet i povratak u prošlost tipa „kako je nekada bilo“. Žalosno, baš žalosno. Ali treba se tome othrvati, treba sve to iz dana u dan preživjeti i nadživjeti. Za početak, može li se u nedjelju protiv Istre 1961 barem ne zviždati treneru? Ne morate mu pljeskati, iako bi to bilo lijepo…