Grupa roditelja OŠ Strožanac: Nasilje se ne smije tolerirati, a roditelji trebaju preuzeti odgovornosti za odgoj i ponašanje svog djeteta

Tvrdnja oca problematičnog djeteta da s novom razrednicom dobro surađuje je netočna jer je nije niti upoznao. Također je bitno napomenuti da je, unatoč narušenom odnosu s bivšom razrednicom, zajedno sa suprugom bez imalo srama verbalno napao sadašnju razrednicu na roditeljskom sastanku ispred  roditelja jer im se nije javila u dvorištu nakon incidenta, iako se nisu službeno upoznali od prebačaja. Ovaj postupak roditelja djeteta, koji tvrde da su premjestili dijete u drugu smjenu zbog navodnih problema s razrednicom, a ipak se nisu službeno upoznali s novom razrednicom unatoč tome što je dijete već više od 2 mjeseca u njenom razredu, dovodi u pitanje njihovu iskrenost i ukazuje na nedostatak brige za dobrobit djeteta.

Iako dijete može imati ADHD, to ne opravdava vršnjačko nasilje. Važno je osigurati odgovarajuću podršku i terapiju za to dijete, a istovremeno postaviti jasne granice i odgovarajuće sankcije za neprihvatljivo ponašanje.
Kada se problematično ponašanje ne riješi na odgovarajući način, to negativno utječe na ostalu djecu u razredu. Djeca su nam nesigurna, a njihovo pravo na sigurno okruženje i kvalitetno obrazovanje je ugroženo. Osim toga, takvo ponašanje ometa njihovu sposobnost usredotočenosti i interakcije s nastavnim sadržajem.

Nakon prebačaja dječaka u novi razred, krajem ožujka nekoliko zabrinutih roditelja se sastalo s ravnateljicom i stručnom službom. Nisu odbili prihvatiti dijete, već su izrazili svoju zabrinutost i želju da škola poduzme sve potrebne korake kako bi pomogla problematičnom dječaku i zaštitila njihovu djecu te su predložili angažiranje asistenta.  Kao odgovor, ravnateljica je organizirala predavanje samo za roditelje njihovog razreda na temu vršnjačkog nasilja, a kao gosta predavača pozvala policijsku službenicu. Tijekom predavanja, ona je prezentirala stručne slajdove usklađene s temom, ali nije se dovoljno fokusirala na žrtve i njihove osjećaje, već je više naglašavala važnost pružanja ljubavi nasilnicima. Čak je istaknula da u osnovnoj školi nema nasilnika, već samo nestašne djece. Ova izjava je djelomično podržana i od strane pedagoginje, dok je ravnateljica mudro šutjela. Svi prisutni roditelji su bili razočarani nedovoljno stručnim pristupom i nedostatkom osjećaja sigurnosti koji su očekivali od predavanja. Smatrali su da je predavanje bila farsa i da je predstavljalo sramotu kako za njihovu školu, tako i za policiju.

Ravnateljica i pedagoginja su na tom sastanku , a prije incidenta s metalnim predmetom, iznijele svoje dugogodišnje probleme s problematičnim dječakom. Ravnateljica je izjavila da je dijete svojim ponašanjem dosegnulo kritičnu točku i da će biti pod strogim nadzorom, te da mu se ni najmanji ispad neće tolerirati. Dodatno, ravnateljica i stručna služba su izjavili da su već poslali figurativno rečeno oko 50 dopisa socijalnoj službi. Ovaj podatak dokazuje postojanje dugotrajnog, kontinuiranog problema u ponašanju dječaka koji se neprestano pogoršava. Također ukazuje na to da je školsko osoblje svjesno ozbiljnosti situacije što dovodi u pitanje izjavu ravnateljice u medijima da se radi o nesporazumu i nepravdi prema jednoj obitelji.

Takve kontradiktorne izjave ravnateljice dovode u pitanje njezinu iskrenost, dosljednost i sposobnost da adekvatno upravlja situacijom vršnjačkog nasilja u školi.

Netočni navodi ravnateljice i oca dječaka impliciraju da naša djeca lažu i da se incident uopće nije dogodio, samo zato što dvije odrasle osobe kažu da nisu čule izravnu prijetnju što im je trenutno u interesu budući nisu prijavili. Ne možemo odbaciti svjedočanstva djece samo zbog nedostatka takvih dokaza.

Profesor njemačkog jezika, iako nije čuo izravnu prijetnju, na roditeljskom sastanku potvrđuje da je primijetio metalni predmet u torbi dječaka i ne isključuje mogućnost da se prijetnja mogla dogoditi. Profesor je priznao da je rad s tim dječakom bio izazovan i zahtjevan posljednje dvije godine, što sugerira da postoji povijest problema u ponašanju.
Navodi asistentice (koja je stažistica) da nije istina da ju je dječak udario, iako razrednica i djeca tvrde suprotno, te da dječak nije prijetio metalnim predmetom unatoč suprotnim izjavama naše djece, izazivaju sumnju. Također je zabrinjavajuće što ta ista osoba, za koju otac problematičnog djeteta tvrdi da je neutralna, odrasla i odgovorna osoba, prijeti ostaloj djeci u razredu i izjavljuje da bilježi njihove aktivnosti kako bi ih prijavila. S obzirom na takvo ponašanje, vjerodostojnost njezine izjave postaje upitna, kao i njezin rad u obrazovnoj ustanovi.

Brisanjem odgojnih mjera, prikrivanjem nasilja i umanjivanjem njegove važnosti šalje se pogrešna poruka učenicima da nasilje nije ozbiljan problem i da se neće suočiti s posljedicama za svoje postupke, dok istovremeno žrtve su nezaštićene i osjećaju se zapostavljeno.

Iz svega gore navedenog stječe se dojam da ravnateljica i roditelji problematičnog djeteta optužuju bivšu razrednicu kako bi skrenuli pozornost s vlastitih postupaka i propusta.

Incidenti koji su se nedavno dogodili u našoj školi zahtijevaju ozbiljno razmatranje i adekvatno postupanje svih uključenih strana. Važno je da se istina utvrdi temeljem provjerenih činjenica i da se pruže odgovori roditeljima i javnosti. Sigurnost i dobrobit svih učenika trebaju biti prioritet, a transparentnost i odgovornost ključne su za uspostavljanje povjerenja i izgradnju sigurnog obrazovnog okruženja.