Komemoracija za Milu Viđaka: “Tvoji igrači, tvoji prijatelji i tvoj Split nikada te neće zaboraviti”

Tužan je ovo bio dan za sve splitovce, dan kada se opraštaju s velikim igračem i trenerom, te još većim čovjekom, Milom Viđakom koji nas je u subotu napustio u 77. godini života. Prije posljednjeg ispraćaja na Lovrincu, u Pakru mladeži je održana komemoracija za barba Milu. Klupske prostorije bile su pretijesne za sve one koji su se htjeli posljednji put oprostiti sa svojim trenerom, suigračem, prijateljem… Osim članova obitelji i cijelog RNK Splita, tu su bili i predstavnici Hajduka, predsjednik NS Splitsko – dalmatinske županije Vinko Radovani, Aljoša Asanović, Nenad Pralija, Fredi Fiorentini, Damir Burić, igrači koje je vodio pokojni barba Mile… I brojni drugi, prijatelji i poznanici pokojnika.

Teško su izlazile riječi iz Splitovog počasnog predsjednika Žarka Mihaljevića koji se na vrlo emotivan način oprostio od Mile Viđaka.

– S prevelikim bolom smo se danas okupili ovdje na ovom tužnom mjestu. Da, za nas veoma tužnom, jer te dragi Mile ispraćama na onaj drugi svijet, na ono drugo mjesto gdje ćeš se ponovno sresti sa svojim prijateljima, suigračima, trenerima i istinskim splitovcima. Ali ovo mjesto za tebe je bilo posebno. Ovo je bio tvoj drugi dom. Dom u kojem si bio sretan i ponosan. Dom u kojem si osjetio toplinu, ljubav i prijateljstvo. Dom u kojem si ispisao najljepše nogometne priče, dom u kojem si pokazao sve ono što nosiš u sebi – rad, stručnost, znanje i poštenje.

Dragi naš Mile ovo je trenutak kada mi riječi nedostaju i to one koje bi kazale sve o tebi. Ali ima jedna, jedna velika i najveća, Mile prijatelju bio si ljudina od čovika. Tvoja obitelj, tvoja žena Danica, kćeri Indira i Ivana, unuci Toni, Ivo i Marin, zetovi Ervin i Goran, brat Paško i sestra Gordana, doista mogu biti ponosni kao i mi iz Radničkog nogometnog kluba Split što smo te imali.

Naš prijatelj Mile svoj nogometni život, igrački i trenerski, započeo je u Hajduka, a završio u svom najdražem klubu, u svom Splitu. Nogomet je igrao i u NK Karlovac i NK Solin, a osim Splita trenirao je Uskok, Solin, Jadran i Kaštel Sućurca. Svugdje je naš Mile ostavio značajan, ne samo nogometni, nego i ljudski trag. Ipak, po njegovim riječima, Split mu je ušao pod kožu, Split mu je bio poseban, u njemu je našao sebe, u njemu je našao svoju pravu nogometnu ljubav.

Kao trener Mile je bio na svoju, ali u pozitivnom smislu te riječi, nije volio industrijski nogomet, volio je nogomet pun vica, pun duplog pasa, ljepote koja privlači, nogomet koji plijeni. Upravo takav nogomet igrala je generacija splitovaca, od 1982. do 1987. godine, kada ih je naš Mile vodio. Svi oni tuguju, izgubilisu istinskog prijatelja i učitelja, ne samo nogometa nego i ljudskih vrlina. Veoma smo ti zahvalni, svi te oni vole i neće te zaboravit.

Ali naš Mile imao je još jednu vrlinu. Strahovito je volio raditi s djecom. Djeca su ga opuštala, veselila, a on je guštao, gledajući kako rastu, kako upijaju njegov rad, njegovu životnu filozofiju. Bio je neizmjerno sretan vidjevši da je od njih napravio dobre igrače, a pogotovo dobre ljude. Mnogi dječaci iz njegovog inkubatora postali su vrhunski igrači, pravi i čestiti ljudi. Dragi Mile oni su tu, došli su se zahvaliti, došli su još jednom reći “barba Mile velika vam hvala”.

Što reći na kraju, nego ono što je rekao jedan pjesnik, a rekao je: “Smrt zapravo ne postoji, jer ljudi umiru samo kad ih se zaboravi. Mile ti nemoraš brinuti. Tvoji igrači, tvoji prijatelji i tvoj Split nikada te neće zaboraviti” – završio je svoj emotivni govor Žarko Mihaljević.

U ime Hajduka sućut obitelji i prijateljima izrazio je član Nadzornog odbora Bijelih Denis Kosor.

– Obitelji, prijateljima i svim dužnosnicima RNK Split izražavam duboku sućut. Dalmatinski nogomet, splitski balun, izgubio je jednog velikog gospodina, jednog velikog čovjeka. Barba Mile bio je i dio Hajdukove povijesti kao igrač u omladinskom pogonu i prvoj momčadi. Stoga, hvala mu i u ime Hajduka za sve što je dao dalmatinskom nogometu – kazao je Kosor.

Za kraj se od barba Mile oprostio njegov igrač Miro Borozan.

– Ne mogu shvatiti da je prošlo već 34 godine od kada je počeo mene trenirati i još brojne igrače koji su izrasli pod njegovim trenerskim vodstvom. Mile je bia otac, prijatelj, psiholog svima nama. Ono nogometno je bilo manje važno. Bio je strašan radnik, nije dao da bude šporak teren, tribina, sitne stvari koje čine čovjeka. Nevjerojatno sam ponosan što sam bio dio njegove generacije, vjerojatno kao i svi njegovi igrači. Zato mu vječno hvala.