Vinska kultura i kultura čovjeka

Pojam kultura je
zasigurno jedan od onih koje ne možemo definirati jednom riječju, rečenicom, pa
čak ni nekim jednostavnijim opisom. Ako bismo pokušali na primjer definirati pojam
čovjekove kulture, morali bismo uzeti u obzir njegovo ponašanje, govor,
obrazovanje, znanje, higijenu, društveni život i toliko toga drugog, ovdje ne
spomenutog. Kada bismo dakle na osnovu svega uspjeli odrediti kulturu čovjeka, tj.
je li čovjek kulturan, ne bi nas trebalo čuditi, ako taj zaključak ne bi
vrijedio za nekog drugog čovjeka, s istim karakteristikama, na nekom drugom
dijelu kugle zemaljske. Drugim riječima, kultura čovjeka povezana je s različitim rasnim, vjerskim, nacionalnim, regionalnim i ostalim podjelama, pa
tako za sve ljude ne vrijede isti principi određivanja.

Ali jedna od
čovjekovih osobina prema kojoj se sigurno može odrediti njegov nivo kulture, a
koji bi trebao biti univerzalan, jest njegov odnos prema vinu. Taj odnos može se prepoznati
od samog odabira grožđa od kojeg će se napraviti vino, od načina na koje će ono
biti prerađeno, od načina na koji će vino biti njegovano i čuvano u svom
dozrijevanju, sve do načina na koje će to vino biti predstavljeno, posluženo i
na kraju, ne manje važno, načina na koje će vino biti ispijano.

Odabir nekvalitetnog
grožđa, njegova nestručna prerada, neprikladno skladištenje vina, a posebno
njegovo nemarno posluživanje i konzumacija, zacijelo su pokazatelji odsutnosti
dobrog odnosa čovjeka prema vinu.

Za čovjeka koji ima
neugodan miris ili je prljav ili od kojega vas zaboli glava nakon duljeg
druženja, mogli bismo reći da nema kulture. Isto bismo valjda mogli reći i za vino
koje ima neugodan miris, koje nema lijepu boju i pogotovo ako vas sutradan od
njega boli glava.

Međutim postoji
razlika između kulture vina i kulture čovjeka. Vino zapravo nema
mogućnost posjedovanja ili ne posjedovanja kulture, tj. ono je u potpunoj
ovisnosti o kulturi čovjeka. Ako naiđemo na vino po čijim karakteristikama
možemo zaključiti da je ono nekulturno, onda iza tog vina stoji čovjekova
nekultura. Kultura vina i kultura čovjeka usko su povezani pojmovi i sigurno ne
bi pogriješili kada bi ustvrdili da je kultura vina u stvari kultura čovjeka.

 Svjedoci smo na ovim
našim uskim prostorima kako se naš čovjek kroz nedavnu povijest, a nažalost i
dan danas ponašao tj. ponaša prema vinu.

Često se znalo
dogoditi da se u konobu donese ono najgore grožđe, da se od malih količina
grožđa pomoću šećera i vode naprave velike količine vina, da se vino držalo u
starim pokvarenim bačvama, da bi se iste otvaralo i ostavljalo vino izloženo
utjecaju zraka i na kraju ono što je najočitije, da bi se vino služilo u
neuglednim plastičnim bocama i pilo iz sličnih čaša.

S druge strane u
restoranima i kafićima postojale su samo ekstremne kategorije vina tj. one
jeftine od kojih zajamčeno sutradan boli glava i onih od kojih glava zaboli
kada se ugleda cijena.

Ne čudi što su ostala
pića poput piva postupno izbacivala vino kao svakodnevni konzument, te što se
gotovo izgubio običaj za druženja u kafićima naručivati vino.

Svaka turistička
zemlja, a posebno tradicionalna vinska zemlja, morala bi poraditi na kulturi
vina, a to znači, kako je već zaključeno, na kulturi čovjeka. Ako mi ne
držimo do vina, ako mi ne marimo za njegovu prezentaciju, ako mi ne brinemo za
njegovu prepoznatljivost, onda nas ne treba čuditi što naša vina nisu ucrtana
na vinskim kartama svijeta, tj. kulturnim jezikom rečeno što ih nema na daskama
koje život znače.

Treba reći da se u
posljednje vrijeme, inicijativom naših malih vinara, napravili veliki koraci na
području odnosa prema vinu. Ono što je i te kako vidljivo jest predstavljanje
vina, tj. način na koji se vino nudi, poslužuje i ispija.

Vrlo poučna krilatica,
došla iz pera našeg priznatog vinara i enologa Andre Tomića: “Pije se na ure, a ne na litre”, jedna je od svijetlih nota u partituri simfonije kulture vina koja
se tek sklada.

Pitanje je jedino
mogu li ti mali veliki ljudi iznijeti toliki teret naslaga naše nekulture
stvarane desetljećima, kao rezultat marginaliziranja proizvodnje kvalitetnih
sorti grožđa i vina u privatnim resursima.

Ostaje nam nada u
čovjeka, u njegovu volju i vjeru da se obnovi 
i očuva tradicija kulture odnosa prema vinu, tom duhovnom i tjelesnom
nadahnuću, piću i hrani, koja je od biblijskih vremena upisana u ljudski kod, a
nama danas može biti jedan od simbola prepoznatljivosti naše Dalmacije i lijepe
nam Hrvatske.

Tekst je izvorno objavljen u
listu Kruvenica