Sinjska Alka broj 229, u ratnoj
1944. godini, održana je pred praznim tribinama. Engleski avioni pola sata
pred viteški boj sručili su porciju granata na trkalište i Sinj. Uz sve
poteškoće, alkarska družina, kršni sinovi Cetinske krajine u narodnim
nošnjama, u prvu nedjelju po Velikoj Gospi prošli su ulicama Sinja po
starom običaju.
– Alkari, bivši režimlije, odoše u partizane.
Neka idu! Nisu svi Hrvati takovi. Sastali se Sinjani, koji osjećaju hrvatski, i
odlučiše zaigrati Alku. I bila je –
napisao je fra Vjeko Vrčić, rođeni Imoćanin koji je u središtu
Dalmatinske zagore tih godina pogibije proveo kao profesor u
gimnaziji. Gotovo osam desetljeća kasnije okolnosti su slične. I drugu godinu
zaredom junački megdan prolazi u uvjetima kada je opasni neprijatelj, mjesto
turskih sablji, maleni virus.
Alka je zbog svoje raskoši uvijek bila (pre)skup
projekt za mali Sinj. Novac se za nju prosio u Beču, Beogradu, Zagrebu.
Morale su se, u čast vladara, alke gađati i izvan Sinja pa je i samo natjecanje
često politizirano – bilo da se nekog glorificiralo više od pobjede nad
pašama i seraskerima, a bilo da mu se zviždi kao onomad Stipi Mesiću.
Odgovor na zvižduke Mesić je pretočio kroz “zatvaranje
financijske špine” pa je pokrovitelj Alke, od 2002. do 2005. godine,
bio Puk Sinja i Cetinskoj kraja. Mesić je bio jedan od rijetkih
predstavnika državne vlasti koji je doživio takvu gestu puka na tribinama.
– Stipe Mesić je u tom trenutku, kao predsjednik
države, povukao mnoštvo poteza koji u prvom redu nisu odgovarali braniteljskoj
populaciji – prvenstveno umirovljenje 12 generala među kojima je bio Mirko
Norac, tadašnji vrlo popularni vojvoda – prisjeća se povjesničar Ivan
Kozlica koji je usku povezanost Alke i politike detaljno opisao u
knjizi jasnog naziva – “Alka u politici, politika u Alki”.
Alka bez Gospe
I štošta
se još može iščitati u almanasima ove viteške igre koja je opstala zbog
junaštva i snage ovog naroda, ali i činjenici kako se često stavljala u
podređen položaj. Takav položaj otvoreno je pokazao vojvoda Bruno Vuletić
kada je 1965. godine, pred početak prve trke tadašnje Alke, o spremnosti alkara
izvijestio Josipa Broza Tita koji je prvi i posljednji put bio na 250.
viteškom natjecanju.
Franjo Tuđman u svečanoj lozi na Trkalištu bio je u tri navrata – 1990.,
1992. i 1997. godine, a sve do 1990. godine Alka je bila bez Gospe.
Knjige kažu sve od 1947. kada su alkari posljednji put sudjelovali u procesiji
15. kolovoza. Te devedesete, na dan Alke, Sinjem su vijorile hrvatske
trobojnice, alkari su pozdravili Gospu pred njezinom Crkvom, a policajci su
prvi puta uredovali pod hrvatskim grbom. Već sutradan promijenila se
priča, a policajci su na šilterice vratili petokraku.
Povijesna “Mi smo garda Hrvatska”
Zbog privilegija koje su imali uslijed svog društvenog statusa u jednoj
maloj sredini, mnogi su gazili preko ljudskih vrijednosti, ali Sinjani su
pokazali kako svoje ne zaboravljaju. Trkalište su 2001. godine preplavile
slike generala Mirke Norca koji je bio optužen za ratni zločin tijekom
Domovinskog rata. Gradska glazba Sinj je prvi puta od osnutka pri dolasku na
pržinu zasvirala koračnicu “Mi smo garda Hrvatska” umjesto
tradicionalnih “Sinjskih alkara” Josipa Kuletina, a alkari su, u znak
podrške donedavnom vođi, jašili u tri reda.
– Bilo je još dosta zanimljivih trenutaka u Alci – govori nam Josip
Joko Runje, čovjek koji živi tradiciju i povijest, a od 1984. uvijek na
istu visinu postavlja alkarsku metu. Ovaj naočiti brkajlija jedan je od
rijetkih koji se danas, u alkarskoj povorci, mogu pohvaliti tim ponosnim
ukrasom na licu.
– Sjećam se kada su se na 283. Alci za slavodobitnika čak četiri puta
pripetavali Tonći Bešlić i Ognjen Preost. Mirniju ruku na kraju
je imao Preost, nakon četvrte serije pogodio je “u dva” dok je Bešlić
“promašio” – veli Runje.
Govori i kako je Dušan Ivandić, napisao je u bilješkama koje vodi nakon
svakog odrađenog dana priprema, pogodio najviše puta u mjesto između alkarskog
koluta i štipaljke, tzv. četvorku, a prisjetio se i dana kada je Joško
Miloševiću, pred alkarski boj, pobjegao konj sve do Cetine. U Glavicama,
mjestu pokraj Sinja, uhvatili su ga mještani i doveli pred sam početak nadmetanja.
“Otkini mu glavu!”
– Na jednim probama je vojvoda Vice Buljan odlučio napraviti
“malu predstavu”. Svog ađutanta je poslao da dovede pobjednika tog
dana priprema – Antu Tonku Bulja. Kad ovaj nije htio doći, ađutantu je
naredio da mu otkine glavu. Naravno, bila je to šala, ali jedna od anegdota
zbog kojeg su ljudi voljeli Buljana – prepričava namještač alke koji je,
dok nisu došla vremena interneta i modernih pomagala imao jedan lijep običaj.
Naime, onome tko bi bio izabran za debitanta baš bi
namještač nosio odoru jer se za namještača smatralo kako je najbogatiji član
alkarske družine.
– Alkarska meta do 2005. godine bila je izbočena. Na moju inicijativu je ona
u obliku kakvom je danas, a u posljednjih trideset godina alke su se mijenjale
tri puta i uvijek su bile različite težine. Do te 2005. godine alka je imala
280 grama, od 2005. do 2020. je težila 260 grama, a ovogodišnja je
najlakša – ima svega 200 grama – govori Runje koji je u mladosti bio
vrsni vratar, a kad nema alke, u rukama mu je fotoaparat i kamera jer
naprosto nema događaja u Cetinskoj krajini kojeg on ne zabilježi i pospremi u
cijelu jednu sobu video arhive u obiteljskoj kući.
Zadranin slavodobitnik Alke
– Sve do 1954. alkarska meta nije bila usklađena s pravilnicima. Mjesto
pogotka “u dva” je bilo znatno veće od mjesta za “jedinice”
iako su pravilnici propisivali da bi ti dijelovi trebali biti istih dimenzija –
otkriva i Jakov Žižić, politolog i profesor na Hrvatskom katoličkom
sveučilištu u Zagrebu.
– Mnogo se puta pisalo kako je Nikola Cerinić, rođeni Bračanin bio
jedan od najuspješnijih alkara i višestruki slavodobitnik Alke, a rijetko se
kada spominje kako je i Zadar ima svog slavodobitnika. Na Alki 1966.
pobijedio je Šimun Masnić koji je u to vrijeme živio u Zadru, koji
je, i to je zanimljivo, sve do 1818. godine imao vitešku igru koja je
nalikovala na Alku – dodaje Žižič koji je slavne alkarske obitelji i život
ljudi Cetinskog kraja u uskoj poveznici s Alkom opisao kroz knjigu “Sinj
i Alka: Priče o ljudima i događajima“.
Manje je poznato i kako su alkari, osim momka, imali i kuma. On bi
alkara branio i zastupao u sporovima, a jašio je uvijek s njegove lijeve
strane. Do pojave medija u Sinju se upotrebljavala i riječ “muštulukčija”
kao sinonim za osobu koja bi prva javila obitelji slavodobitnika radosnu vijest
kako je baš njihov sin, suprug ili brat slavio na viteškom megdanu. Za brzojav
bi dobio nagradu.
Osim kronološkog nizanja velikih događaja i pikanterija, vrijedi zabilježiti i
kako su nekad slavne alkarske obitelji u posljednjih nekoliko desetljeća ostali
bez svojih predstavnika. Posljednji alkar loze Grabovac bio je Predrag
koji je posljednji nastup upisao 1950. godine. Tri godina ranije s Alkom se
oprostio Ante Lovrić, još jedan kopljanik dične alkarske loze, a od
1954. godine ni Tripalići nemaju svog predstavnika jer je alkarsku metu zadnji
gađao Stjepo Tripalo.
Do danas se Alka održavala u četiri grada van Sinja
– Splitu, Beogradu, Zagrebu i Vukovaru, a četiri puta se igrala dvaput u
godini. Iznimka je 1842. kada se za slavodobitnički plamenac nadmetalo 28.
ožujka, 19. travnja i 22. listopada – čak tri puta.