Životinjsko carstvo nedaleko od Imotskog: Mislav Patrlj je domaći doktor Dolittle, njegovo blago je neprocjenjivo

Piše:

Nedaleko od Imotskog nećete naići na Vilenjake i Vukodlake, neće vam vile pokazati ni svu ljepotu Modrog jezera, a neće vas stići ni kletva u kojoj je Gavanova raskoš i proždrljivost ugašena vatrenim mačem anđela. Možda vas tek razigrano ponjuši pas Don, dobrodošlicu poželi američka prasica Gicka, za sliku se namjesti kobila Ava. Prizor je to koji vas odvodi u svijet basne jer životinje ovdje kao da mogu i govoriti. 

Na maloj farmi, gdje je nekada bila ‘Agrokoka’, koja je slovila kao najveća tvornica za proizvodnju jaja od Rijeke do Dubrovnika, od sve te surovosti gospodarski posrnulog društva izdignuo ju je Mislav Patrlj. Mali životinjski raj, mjesto skriveno od pogleda, mjesto na kojem životinje žive u miru i suživotu.

I dok se Kalifornija od 1955. godine diči svojim Disneylandom, Imotska krajina može se podičiti očaranošću kakvom odiše Mislav. Tu žive koze, ovce, tri konja i poni, magarac, četiri psa i četiri svinje, dvadesetak gusaka i kunići.

Ovdje vrijeme kao da stoji, kao da nema dodira s užurbanom stvarnošću. Ili pak ima, pokazala je to kriza uzrokovana koronavirusom kada su mnogi iz grada dolazili na selo u potragu za rajčicom, krumpirom ili tek malo svježeg zraka. Domaće – neprocjenjivo

– Sve je krenulo slučajno. Cijeli život sam želio imati konja i baš mi ga je prijatelj dao. Na Kamenmost je 2004. godine stigao Doro i tako malo po malo nabavljao sam i druge životinje. Stari ljudi iz Imotskog kraja, kada se više ne mogu baviti sa životinjama, pozovu mene da se nastavim brinuti o njima – priča nam Mislav o ljubavi koji ti uđe pod kožu i postane svakodnevica. 

Sve počne kod Gice…

Na imanju je od jutra do mraka, posla uvijek ima, ali u niti jednom trenutku ovaj umirovljeni vojnik nije kukao.

– Težak je to rad, ali tko voli, onda to i može. Gnoj je sada jako tražen, ne možeš spremiti vreća koliko ti treba. Prodaju se i jarići, mlijeko i sir. Sada to trenutno sve stoji jer koze čekaju nove jariće na proljeće.

– Sve te životinje imaju svoju inteligenciju. Nije to ono “glupa koza, glupa ovca”. Oni imaju svoj način razmišljanja koji nama nije baš jasan. Nama je uvijek sve glupo što ne razmišlja kao mi. Ja im postavljam prepreke, ali one se uvijek snađu i nađu izlaz – smije se Mislav dok nam priča nekoliko anegdota sa svojim malim carstvom. Američka svinja Gica svoje prijateljice kokoši, patke i guske pušta na pašu. Otvori vrata i kreće pravi izlet. U blizini je loza, a tik do nje i djetelina. Životinjska povorka kreće prema djetelini, ali onda shvate kako je loza puno ljepša poslastica. U tren oka izmaknu pogledu i naprave štetu.   

Mislavovo blago

Svaka životinja ima svoje ime, svaku životinju Mislav prepozna na prvi pogled. Izdiguzica i Šnicl razgovor na zelenom prostranstvu u kratkom su roku prekidali više puta. Izdiguzica je koza, Šnicl je pas kojem je zapravo ime Don, ali njemu više odgovara ono hranidbenog sinonima. Poslušnost pokaže tek na Šnicl.

– Ono tamo je Bedevija – pokazuje nam Mislav jednu kozu iz mnoštva.

– Nije se nikako željela pariti. Svojeglava je. Ona tamo je Snješka, ona je najmirnija. Gdje je ostaviš, tu i pase travu  nastavlja naš sugovornik. Tu su i BambinoRozaJurkaCvitkaDorkaČarli,… Imena za cijelu jednu priču napisati.


Sklad i ljubav doista prožimaju svaki kvadrat imanja Mislava Patrlja kojeg mnogi, od milja, nazivaju i doktor Dolittle. Iako bi stručna literatura Mislava nazvala šaptačem životinjama, njegov prodoran glas čuje se na daleko. I sve ga životinje dobro razumiju. Mislavovo blago, u svakom aspektu riječi, dokaz je kako životinje znaju voljeti jednako kao i mi. Ponekad je njihova ljubav čišća od ljubavi bilo kojeg čovjeka, a često su i puno vjernije od ljudskih bića. Ako ne vjerujete u to, posjetite Mislava i doživite ono što mi jesmo. I svjedočimo.