Kakav apsurd u Splitu: Osobe s invaliditetom na vještačenje moraju preko 10 stepenica jer rampe za invalide – nema

Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u Splitu od 2015. godine radi na posve neuvjetnoj lokaciji, u staroj kući podignutoj prije 80 godina i pristupom potpuno neprimjerenom namjeni ustanove.

Naime, do prilično uskog ulaza koji jednostavno nije dimenzioniran za invalidska kolica, treba prijeći 10 stuba, a nikakvog drugog prilaza nema.

Da ironija bude veća, zgrada je 20 metara udaljena od zgrade Banovine, središta splitske gradske uprave.
Kako se nalazi u samom središtu grada gdje ionako kronično nedostaje parkirnih mjesta, za osobe s invaliditetom pokraj ustanove koja ih zastupa obilježeno je samo jedno mjesto za njih. 
U zgradu je dolazilo više ministara i dobro znaju u kakvom je stanju zgrada, no godinama, osim što sustavno obećaju, nitko ništa ne poduzima.

Pa gdje ima da osobe s invaliditetom, a pri tome mislim na one slabo mobilne i u invalidskim kolicima, ne mogu pristupiti u zgradu i urede u kojima bi trebali vještačiti njegov stupanj invalidnosti, s ljutnjom u glasu požalila se za 24sata jedna Splićanka.

Vještačenje na ulici pred Zavodom

Prošli tjedan išla je na Jedinstveno tijelo vještačenja, gdje je i Zavod za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, u ulici Dražanac.

– Osobama s invaliditetom prva je prepreka desetak stepenica, a rampe za invalide ne postoje. Ako vještak, liječnik ili službenik moraju razgovarati s osobom u invalidskim kolicima, to obavljaju dolje u dvorištu. Žalosna je to slika Hrvatske, a da ne govorim u kakvom su stanju uredi, hodnici… Mi ćemo govoriti o nekim normama, a u praksi to je potpuno drukčija slika – zgrožena je Splićanka onime što je vidjela u rodnom gradu. Tvrdi i da vještaci koji djeci određuju invaliditet, odnosno stupanj mentalnog razvoja, nemaju nikakve didaktičke igračke, pa čak ni olovke ni bojice, pa joj nije jasno kako je uopće u minutu i pol razgovora i iščitavanja medicinske dokumentacije moguće odrediti stupanj invalidnosti kod djeteta.

Apsurdno je da osobe s invaliditetom traže prava u prostoru koji im je nepristupačan smatra Senka Mrkonjić, predsjednica Udruge osoba s invaliditetom u Splitu.

– Na staroj lokaciji pristup je bio prilagođen teško pokretnim osobama, a na ovu lokaciju Zavod je premješten sa zamisli da se sva vještačenja obave na jednom mjestu. Prostor je nikakav, hodnici su preuski, a te stepenice poseban problem. Za teško pokretne osobe vještaci se spuštaju ispred zgrade i tamo na otvorenom rade vještačenja, a ako imaju sreće dođu im u vozilo. Tu dolazimo do još jednog problema. Za parkiranje osoba s invaliditetom predviđeno je samo jedno mjesto – kaže Mrkonjić za index. 

Udruga se obraćala nadležnim kako bi se ovaj problem riješio, no zasad nikakvog pomaka nema. Predsjednica Udruge osoba s invaliditetom sjetila se još nekoliko problema.

– Zavod u Splitu je potkapacitiran. Nalaz i mišljenje čekaju se po godinu dana, a ljudima to treba za ostvarivanje prava. Službenici se na telefon rijetko javljaju pa zovemo direktno ravnateljicu Zavoda u Zagreb – priča Mrkonjić.

“Rad u Zavodu deprimirajući i za službenike”

Maja Karaman Grbavac pozvala je udruge koje brinu o pravima osoba s invaliditetom da zajedničkim snagama riješe ovaj problem.

-Svi invalidi iz cijele Županije upućeni su na tu jednu adresu. Tih 10 stepenica stvarno nije razumno, u najmanju ruku. Zgrada je 80 godina stara, derutna, prljavo je, gomila spisa u hodniku i sobama. Raditi unutra vrlo je deprimirajuće i za same službenike. Zahod nije prilagođen osobama s invaliditetom, a ni zgrada nema lift- kaže Karaman Grbavac. 

I zbilja, zahodi za stranke su u sramotnom stanju. Za početak, tu su dvije kabine, od kojih nijedna nije prilagođena za osobe s invaliditetom. Sve je prljavo i pljesnjivo, nema ni daske na WC školjci, sapuna, WC papira, na vratima kabine nema ni kvake, ukratko – katastrofa.

Hodnici u zgradi toliko su uski da se na njima, ako puno ljudi čeka, ne može proći, a kamoli da se njima prolazi u invalidskim kolicima. Uz to su prepuni fascikli, pa ljudi doslovno moraju preskakati preko njih. Stolci u hodnicima su potrgani, neučvršćeni, vrata i prozori su potpuno oronuli, a na vanjskom stubištu ne samo da nema rampe nego na jednome mjestu nedostaje i ograda. Stavljen je samo komad lanca.

Karama Grbavac, zgrožena sveukupnom situacijom, obratila se na nekoliko adresa, među ostalima i Vladi RH, ali odgovor nije dobila.

– Bila sam zgrožena tim stepenicama koje nepokretna osoba s invaliditetom ne može svladati, pisala sam pravobraniteljici, direktorici Zavoda, Ministarstvu obitelji i Vladi. Direktorica Zavoda je odgovorila da su svjesni loših uvjeta i da intenzivno rade na rješavanju problema. Zahvalili su se na razumijevanju, no mislim da je to neusmjesno jer nijedna osoba s invaliditetom koju vještače na ulici ne može za to imati razumijevanje. Pravobraniteljica je požurila na rješavanje ove situacije, a Ministarstvo i Vlada nisu odgovorili – kaže Maja Karaman Grbavac.