Njegov glas punio je Poljud, a njegove pjesme liječile slomljena srca…

Postoje pjevači čije pjesme slušamo, a postoje i oni čije pjesme živimo. Mate Mišo Kovač pripadao je ovim drugima. Njegov glas pratio je ljubavi i rastanke, veselja i tuge, obiteljska okupljanja i velike životne trenutke. Bio je mnogo više od glazbenika. Bio je simbol Dalmacije, čovjek čije su pjesme povezivale generacije i čije je ime odavno preraslo granice glazbene pozornice.

Odlaskom Mate Miše Kovača hrvatska glazba izgubila je jednog od svojih najvećih velikana. Iza njega ostaje više od 20 milijuna prodanih ploča, bezbroj koncerata, brojne nagrade i, ono što se ne može izmjeriti brojkama, ljubav publike koja mu je ostala vjerna desetljećima.

Od šibenskih ulica do glazbenog trona

Mate Mišo Kovač rođen je 16. srpnja 1941. godine u Šibeniku, gradu koji je iznjedrio neka od najvećih imena hrvatske glazbe. U istim je ulicama odrastao uz glazbenu ostavštinu koju će kasnije obilježiti i Vice Vukov te Arsen Dedić.

Njegov put prema slavi nije započeo pod velikim reflektorima, nego na natjecanju talenata u Karlovcu, gdje je izvedbom pjesme Raya Charlesa „I Can’t Stop Loving You“ privukao pozornost glazbenih producenata.

Važan trenutak dogodio se 1964. godine, kada je nakon nastupa s ansamblom Alfonsa Vučera u zagrebačkoj Gradskoj kavani dobio priliku snimiti svoju prvu ploču za Jugoton.

No pravi preokret uslijedio je 1969. godine. Na sarajevskom festivalu „Vaš šlager sezone“ izveo je pjesmu „Više se nećeš vratiti“, koju je napisao Đorđe Novković. Pobjeda na festivalu označila je početak jednog od najuspješnijih razdoblja njegove karijere.

Od tog trenutka Mišo više nije bio samo talentirani mladić iz Šibenika. Postajao je glas koji će osvojiti milijune ljudi.

Pjesme koje su postale dio naših života

Sedamdesete i osamdesete godine donijele su mu status glazbene zvijezde kakav se rijetko viđa.

Godine 1971. pobijedio je na Splitskom festivalu pjesmom „Proplakat će zora“, koja je prodana u više od 300 tisuća primjeraka. Prema biografskim podacima, prihod od prodaje te ploče namijenio je izgradnji autoceste Zagreb – Split.

Uslijedile su pjesme koje su se duboko urezale u kolektivno pamćenje: „Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim“, „Ostala si uvijek ista“, „Dalmacija u mom oku“, „Jedan dan života“, „Ako me ostaviš“, „Ti si pjesma moje duše“ i brojne druge.

Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzimala je „Ostala si uvijek ista“, pjesma koju je i sam smatrao jednom od svojih najboljih.

Njegove izvedbe bile su prepoznatljive po snažnom glasu, emociji i osebujnom nastupu. Mišo nije morao mnogo govoriti da bi ga publika razumjela. Dovoljno je bilo da zapjeva, a tisuće ljudi nastavljale bi pjesmu zajedno s njim.

Njegovi koncerti nisu bili samo glazbeni događaji. Bili su susreti ljudi koji su u njegovim stihovima pronalazili vlastite uspomene, ljubavi i životne priče.

Život mu nije štedio bol

Iza velikog uspjeha i nepreglednih redova obožavatelja skrivala se i teška osobna tragedija.

Smrt sina Edija duboko je obilježila Mišin život. Bol koju je nosio pretočio je i u glazbu, objavivši „Pjesmu za Edija“, jednu od njegovih najosobnijih skladbi.

Godine 1993. održao je na splitskom Poljudu koncert „Noć svijeća“, pred oko 50 tisuća ljudi. Nakon tog emotivnog nastupa najavio je povlačenje s glazbene scene.

Ipak, ljubav prema pjesmi i publici bila je snažnija od oproštaja. Tijekom godina više se puta vraćao na pozornicu, a publika ga je svaki put dočekivala s jednakim oduševljenjem.

Mišo je tijekom Domovinskog rata snimao i domoljubne pjesme, a njegova povezanost s Hrvatskom, Dalmacijom i Hajdukom ostala je neizostavan dio njegova javnog identiteta.

Od Poljuda do najvećih hrvatskih pozornica

I u kasnijim desetljećima Mišo je dokazivao da njegova popularnost ne blijedi.

Nastupao je na splitskim Gripama, u pulskoj Areni, zadarskom Višnjiku i brojnim drugim dvoranama. Godine 2009. okupio je oko 20 tisuća obožavatelja u zagrebačkoj Areni.

Posebno emotivno poglavlje njegove karijere bila je suradnja s kćeri Ivanom, s kojom je snimio duet „Nema mi do tebe nikoga“, a kasnije i pjesmu „Tvoja mala“.

Godine 2013. snimio je duet „Mi smo lišće s iste grane“ s Arsenom Dedićem, još jednim velikanom iz rodnog Šibenika. Bio je to simboličan susret dvojice umjetnika čije su karijere ostavile neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbi.

Njegov opus nastavio je živjeti i kroz mlađe izvođače. Među najpoznatijim obradama njegovih pjesama ostala je izvedba „Ostala si uvijek ista“ Toše Proeskog.

Više od 20 milijuna prodanih ploča i ljubav koja se ne može kupiti

Tijekom karijere Mišo Kovač prodao je više od 20 milijuna ploča, čime se svrstao među najuspješnije izvođače hrvatske diskografije.

Osvojio je brojne zlatne, srebrne i dijamantne ploče, festivalska priznanja i nagrade. Godine 2012. dodijeljen mu je Porin za životno djelo, a ranije je primio i priznanje Instituta hrvatske glazbe za izniman diskografski uspjeh.

No možda najveće priznanje nije stiglo u obliku nagrade.

Bilo je to u tisućama ljudi koji su na njegovim koncertima pjevali uglas, u pjesmama koje su se čule iz dalmatinskih konoba, automobila i obiteljskih domova, u navijačkim emocijama i uspomenama koje su se prenosile s roditelja na djecu.

Mišo nije bio samo pjevač. Bio je osjećaj.

Za mnoge Dalmatince Mišo Kovač bio je neraskidivo povezan s morem, rodnim krajem, Hajdukom i onim posebnim osjećajem pripadnosti koji je teško opisati riječima.

Njegova „Dalmacija u mom oku“ odavno je postala mnogo više od pjesme. Ona je za brojne ljude bila podsjetnik na dom, na djetinjstvo, na mjesta i ljude kojima se uvijek vraćamo.

I upravo je u tome bila njegova posebnost. Pjevao je o ljubavi, gubitku, čežnji i životu tako da su se u njegovim pjesmama mogli prepoznati i oni koji su tek upoznavali svijet i oni koji su iza sebe imali desetljeća uspomena.

Mate Mišo Kovač otišao je, ali njegove pjesme ostaju.

Ostat će u šibenskim kalama, na splitskim ulicama, na tribinama Poljuda, u dalmatinskim večerima i u glasovima svih onih koji će još dugo zapjevati njegove najveće hitove.