Ivica Mornar je imao izuzetno bogatu nogometnu karijeru, no teško se oteti dojmu da je unatoč svim uspjesima na terenu njemu osobno vjerojatno najdraže ono što je postigao sa humanitarnim turnirom „4 kafića – Memorijal Dina Petrinovića“.
- Kad počneš češljati po memoriji tek onda shvatiš što smo uspjeli napraviti, tko je sve bio, kako si izgledao ranije… Mislim da će svatko imati lijepu uspomenu. Ja sam ispunio svoj cilj, čak i više nego što sam mislio kad smo krenuli u to. Najvažnije je da smo pomogli toj djeci u centru Mir u Rudinama, da razgovarati o njima više nije tabu tema i da ih se drugačije doživljava nego prije dvadeset godina – rekao je bivši igrač Hajduka, s kojim je osim trofeja igrao i Ligu prvaka i dospio do četvrtfinala 1995. godine.
Podatak da je u svojih 19 izdanja prije ovoga zaključnog, jubilarnog 20. turnira skupljeno više od četiri milijuna kuna, svakako je fascinantan i nadmašuje sve što je Mornar očekivao kad je s prijateljima odlučio napraviti nešto do tada neviđeno. Prošli su put od male do velike dvorane u SC Gripe, pa i Spaladium Arenu su osvojili. Od najvećih i najboljih hrvatskih nogometaša doista nema nikoga tko nije barem jednom zaigrao, svi su se odazivali, prekidali odmor kako bi na Stjepanovo bili u Splitu i pomogli ovoj akciji. Nitko nije mogao odbiti Mornara i njegove prijatelje.
- Nekoga ću sigurno zaboraviti u nabrajanju. Od Karamana, Kete, Goge, Brane… Ma, nema smisla, ali svakako Denis Putnik, naš tehniko i direktor, predsjednik, trener, igrač… On je čista ljubav, čista emocija.
Ulaznice za posljednje izdanje su – planule. Nema ih, dakle, opet će biti 5, 6 tisuća gledatelja na Gripama. Imat će što i vidjeti, makar se Joško Gvardiol ispričao, pa najskupljeg obrambenog igrača na svijetu ipak nećemo gledati.
- Evo, pripremam se i ja za kraj, u Pribudama sam na svom ranču s obitelji. To je moj najveći gušt i tradicija koju njegujemo. Što se tiče najdražih turnira, teško mi je reći, ali prvi mora biti, a drugi neka bude onaj prije četiri godine kad sam pobijedio s Kaurijem, te bio proglašen za najboljeg igrača. U tim godinama, neka mi dozvole da malo privatiziram, to je zbilja nešto posebno.
Izabrati najboljeg nogometaša koji je igrao na turniru Mornaru uopće nije teško. Kao iz topa je ispalio:
- Robert Prosinečki, on je meni uvijek bio po guštu. Iza njega bih stavio Marka Livaju i Tonćija Martića, najboljeg igrača i strijelca prvog turnira.
Falit će „4 kafića“, nema sumnje, ali jednom se morala podvući crta. Trebalo je otići na vrhuncu, kao što se kaže.
- Osjećao sam posljednjih nekoliko godina da je to – to, čekali smo samo pravi trenutak, a ne može biti bolje nego kad smo napunili okruglih 20 godina. Još se namjesti da je naša reprezentacija, ponos svih nas, osvojila brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu.
Kaže da je bilo lijepo putovanje, ali svakom putovanju dođe kraj.
- Kao bajka, baš prekrasna priča. Taj humanitarni rad, velika ljubav, entuzijazam s kojim smo ušli i održavali 20 godina, potpomognuti sa svih strana, igračima koji su se odazivali unatoč božićnim praznicima… Kako bih rekao, nije to mala stvar koliko god se može činiti, stavili su se u službu naše ideje, a to je bilo da napravimo feštu i pomognemo toj djeci. Meni je srce puno!