Ivica Mornar uoči posljednjeg izdanja 4 kafića: “Srce mi je puno, skupili smo više od 4 milijuna kuna u 20 godina za djecu u centru Mir”

Ivica Mornar je imao izuzetno
bogatu nogometnu karijeru, no teško se oteti dojmu da je unatoč svim uspjesima
na terenu njemu osobno vjerojatno najdraže ono što je postigao sa humanitarnim
turnirom „4 kafića – Memorijal Dina Petrinovića“.

– Kad počneš češljati po
memoriji tek onda shvatiš što smo uspjeli napraviti, tko je sve bio, kako si
izgledao ranije… Mislim da će svatko imati lijepu uspomenu. Ja sam ispunio svoj
cilj, čak i više nego što sam mislio kad smo krenuli u to. Najvažnije je da smo
pomogli toj djeci u centru Mir u Rudinama, da razgovarati o njima više nije
tabu tema i da ih se drugačije doživljava nego prije dvadeset godina – rekao je
bivši igrač Hajduka, s kojim je osim trofeja igrao i Ligu prvaka i dospio do
četvrtfinala 1995. godine.

Podatak da je u svojih 19
izdanja prije ovoga zaključnog, jubilarnog 20. turnira skupljeno više od četiri
milijuna kuna, svakako je fascinantan i nadmašuje sve što je Mornar očekivao
kad je s prijateljima odlučio napraviti nešto do tada neviđeno. Prošli su put
od male do velike dvorane u SC Gripe, pa i Spaladium Arenu su osvojili. Od
najvećih i najboljih hrvatskih nogometaša doista nema nikoga tko nije barem
jednom zaigrao, svi su se odazivali, prekidali odmor kako bi na Stjepanovo bili
u Splitu i pomogli ovoj akciji. Nitko nije mogao odbiti Mornara i njegove
prijatelje.

– Nekoga ću sigurno
zaboraviti u nabrajanju. Od Karamana, Kete, Goge, Brane… Ma, nema smisla, ali
svakako Denis Putnik, naš tehniko i direktor, predsjednik, trener, igrač… On je
čista ljubav, čista emocija.

Ulaznice za posljednje
izdanje su – planule. Nema ih, dakle, opet će biti 5, 6 tisuća gledatelja na
Gripama. Imat će što i vidjeti, makar se Joško Gvardiol ispričao, pa
najskupljeg obrambenog igrača na svijetu ipak nećemo gledati.

– Evo, pripremam se i ja za
kraj, u Pribudama sam na svom ranču s obitelji. To je moj najveći gušt i
tradicija koju njegujemo. Što se tiče najdražih turnira, teško mi je reći, ali
prvi mora biti, a drugi neka bude onaj prije četiri godine kad sam pobijedio s
Kaurijem, te bio proglašen za najboljeg igrača. U tim godinama, neka mi dozvole
da malo privatiziram, to je zbilja nešto posebno.

Izabrati najboljeg nogometaša
koji je igrao na turniru Mornaru uopće nije teško. Kao iz topa je ispalio:

– Robert Prosinečki, on je
meni uvijek bio po guštu. Iza njega bih stavio Marka Livaju i Tonćija Martića,
najboljeg igrača i strijelca prvog turnira.

Falit će „4 kafića“, nema
sumnje, ali jednom se morala podvući crta. Trebalo je otići na vrhuncu, kao što
se kaže.

– Osjećao sam posljednjih
nekoliko godina da je to – to, čekali smo samo pravi trenutak, a ne može biti
bolje nego kad smo napunili okruglih 20 godina. Još se namjesti da je naša
reprezentacija, ponos svih nas, osvojila brončanu medalju na Svjetskom
prvenstvu.

Kaže da je bilo lijepo
putovanje, ali svakom putovanju dođe kraj.

– Kao bajka, baš prekrasna
priča. Taj humanitarni rad, velika ljubav, entuzijazam s kojim smo ušli i
održavali 20 godina, potpomognuti sa svih strana, igračima koji su se odazivali
unatoč božićnim praznicima… Kako bih rekao, nije to mala stvar koliko god se
može činiti, stavili su se u službu naše ideje, a to je bilo da napravimo feštu
i pomognemo toj djeci. Meni je srce puno!