Zaslužuje li ova i ovakva Hrvatska – Vukovar?

Dok deseci
tisuća u koloni sjećanja budu koračale njegovim ranjenim ulicama i milijuni gledali
televizijske kadrove, ovo bi pitanje težinom vodotornja trebalo pritisnuti
savjest svima onima koji ga se sjete prigodno, u dane njegove junačke i ratne
agonije.

Sada evo
skupljamo priloge za obnovu vodotornja, aktiviraju se šablonski,dakako,
telefonske linije za pomoć Gradu, s naslovnica tiskovina kao i s malih ekrana
odašilju se poruke  natopljene patetikom;
djecu po školama izvode u špaliru vrijedni nastavnici i pale se svijeće uz
rubove ulica u gradovima koje nose njegovo ime; sve kao u nekom polusnu –  sve sami ritual i olovna scenografija…

Kao da se
nekako tom odjedanput probuđenom savješću želi sakriti prava istina,  ne o zanemarivanju Vukovara i svega što on
simbolizira, nego i puno šire i puno dublje – istina o nama samima.

Ne
suočavanje s prošlošću, kako nas sustavno maltretira izvjesna gospođa Teršelič,
nego suočavanje sa turobnom sadašnjošću kategorički je imperativ i potreba
hrvatskog naroda, a poglavito onih koji ga na različitim razinama i adresama
predstavljaju.

U zadnjih
petnaestak godina dijaboličnom rukom navođene nenarodne i uglavnom
protuhrvatski nastrojene političke oligarhije uspjele su dovesti u pitanje samu
smislenost – mjerenu, dakako, ovozemaljskim aršinima i čistom logikom shvaćene
i opravdane  – tolike žrtve prinesene na
oltar Domovine.

Da nije
metafizičkog, božanskog, vukovarskim herojima u ognjici rata prepoznatog
smisla, sve bi suze i krv mučenika završile u blatu slavonske ravnice,
besmisleno i promašeno kao i sve što nije uzvišeno i Nebu opravdano.

Neizbježan
će biti i težak sraz dvije Hrvatske; jedne po mjeri ovozemaljskih novcem i
častohlepom zavedenih, u establišment zbijenih struktura, i druge mjerene
nebeskim prostranstvima ljubavi za Domovinu i žrtve njoj bez ostatka darovane.

Oni u
skupocjenim limuzinama, programirani po protokolima, lišeni ljudskog i
domoljubnog sadržaja, još neumorni od kleptomanskog jahanja nasuprot onih tuđim
sudištima izručenima, do boli poniženima, u hrvatskoj surovoj zbilji
izmišljenom krivnjom stigmatiziranima.

Od presudne
važnosti će, za budućnost ovoga naroda, biti ishod ovog sraza; sraza Neba i
zemlje.

Ishod je već
sada izvjestan, jer kao što reče Sin Božji: „Blago vama siromasi, maleni i
neznatni.“

Na drugoj
strani neka se zemaljska, od prividne moći sazdana, vlastohlepljem i moralnim
relativizmom unakažena Hrvatska upita zaslužuje li ona – Vukovar?