”Moramo razgovarati” s Tanjom Mravak

Tanja Mravak zapažena je kao autorica kratkih priča koje je objavljivala
u časopisima i zbornicima i za njih osvajala nagrade. Mravak je prva ženska spisateljica koja je za zbirku priča naziva ”Moramo razgovarati” dobila nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo
2010.godine, te nagradu ”Slavić” DHK kao i posebno priznanje za kulturu
Slobodne Dalmacije.

Kao zaposlenica u splitskom Centru za autizam, naučila je koliko smo
zapravo različiti i na biološkim i neurološkim razinama, a kako često to u
kontaktima s drugima zaboravljamo.

Krenut ćemo s
nagradama koje ste do sada osvojili. 2005. Ekran priče, 2010. Pričigin,
dva puta ste uvršteni u zbirku Najbolje hrvatske priče, dobili ste i nagradu
Jutarnjeg za najbolju prozu u 2010.,… gdje je kraj?

– Osim navedenih dobila sam nagradu Slavić za najbolje debitantsko
djelo koje dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika, nagradu Prozak časopisa
Zarez i posebno priznanje za kulturu Slobodne Dalmacije.

Možete li izdvojiti jednu
od nagrada?

– Teško mi je to reći. Ekran priče bile su moja prva nagrada, kad
mi ni u primisli nije bilo ozbiljnije se baviti književnošću. Fizički sam je
osjećala, tresla sam se par dana. Nagrada Jutarnjeg lista svakako je najviše
odjeknula i najviše mi utjecala na život. Osim toga, tu je konkurencija bila
iznimno kvalitetna s vrlo ozbiljnim žirijem. Iako je moja zbirka priča Moramo
razgovarati dobro primljena kod kritike i čitatelja, svejedno sam se jako
začudila kad sam dobila nagradu. Mislim da sam se više čudila nego veselila.

Prva ste ženska spisateljica
koja je dobila nagradu Jutarnjeg lista za najbolju prozu 2010.godine iako se ta
nagrada do tada dodjeljivala već 11. godina. Premda je od tada prošlo 4 godine
kako danas gledate na tu nagradu?

– Nisam o nagradi razmišljala kao o nagradi spisateljici, odnosno
ženi. Iako, tu godinu zvali su Godina žena u hrvatskoj književnosti. Više me
obradovala činjenica da je nagradu dobila zbirka priča, a ne roman. Naime, ja
jako volim kratke priče, prije posegnem za njima nego za romanom. Pružaju mi
drugačiji čitateljski užitak. I, naravno, obradovalo me da sam je dobila ja, a
ne ja-žena. Kad danas, s odmakom gledam na tu nagradu, mogu reći da je moj
život usmjerila u posve drugačijem toku. I ritmu. Uljepšala ga je i
zakomplicirala.

Radi li se u
Hrvatskoj o manjku spisateljica?

– Naprotiv, čini mi se da spisateljica ima sve više. Ili možda ja
više na njih obraćam pažnju.

Objavljivali ste
priče u časopisima i zbornicima. Da li ste još uvijek aktivni u tome ?

– Priče su mi bile objavljivane u sklopu natječaja, vjerojatno na
to mislite. Pa zapravo, više nisam slala priče na natječaje. A i dogodilo se da
sam se u periodu nakon objavljivanja zbirke više posvetila poslu, pomalo
osjećajući i grižnju savjesti. Za kreativni proces potrebna mi je dokolica,
vrijeme u kojem mogu slobodno žonglirati idejama.  Nove priče ili bolje rečeno, priče u
nastajanju, čuvam za neku buduću zbirku.

Ne pišete o velikim
temama, temama koje su zanimljive na prvu loptu kako bi se reklo, ali publika
Vas je ipak prepoznala. Laska li Vam to?

– Publika je u mojim pričama vjerojatno prepoznala sebe. Upravo
zato što ne pišem o velikim temama. Pišem o posve običnim ljudima, o njihovim
svakodnevnim događajima i razgovorima. Mislim da u čitanju nema ništa ljepše
nego se pronaći u nekom liku. To ima veliku terapeutsku moć. Smiješno mi je
bilo kako su se mnogi moji prijatelji prepoznali u jednoj priči i oprezno
pitali je li to o njima. Ali, bilo mi je i pohvalno, jer nije bila o njima.

Knjiga od 15 kratkih
priča “Moramo razgovarati” govori o rodnim ulogama. Vaši likovi su “obični ljudi”, a njihovi “nesporazumi” obične male stvari poput
svađa oko odlaska na plažu, registracije auta, posjeta bolesnom ocu,…

– Iako je zajednička nit svih priča odnos dvoje ljudi, ne nužno
partnera, ona više govori o zakočenim emocijama, mislima i razgovorima nego o
rodnim ulogama. Opisujem ljude koji se uslijed dugogodišnje loše komunikacije
nalaze u naizgled nevažnim i banalnim razgovorima i ne mogu se iz njih
„iskoprcati“. Takvi razgovori otkrivaju provaliju među njima. Oni govore kao roboti,
ponavljaju stalno iste nevažne rečenice, a i kad to govore, ne slušaju se.

Da li su likovi u
knjizi stvarni?

– Kad bi likovi u knjizi bili stvarni, onda bi se to zvala zbirka
dokumentarnih priča. Cilj književnosti nije opisivati stvarne likove nego ih stvoriti.
Izgrađivanje osobe koja ima karakter, koju možete zamisliti u svojoj okolini
ili je poistovjetiti s nekim, posao je kojim sam se bavila pišući.

Čime su vas
inspirirali karakteri likova?

– E pa na ovo pitanje mogu odgovoriti da me inspirirala stvarnost.

Međuljudski odnosi u vašim likovima su pomalo
mučni, prepušteni beznađu. Zašto?

– Zato što neprepoznavanje, nepriznavanje i skrivanje vlastitih
emocija, a posljedično i loša komunikacija, 
ne pružaju mnogo nade u ostvarivanju odnosa.

Jeste li se zbog autentičnosti odlučili pisati
dijaloge na dijalektu? Smatrate li da govor bitno određuje sredinu o kojoj se
govori, piše?

– Znate zašto sam pisala na dijalektu? Svom dijalektu. Jer drugi
ne poznajem dovoljno dobro da u pojedinim izrazima i frazama osjetim emocionalno
značenje riječi. Likovi u mojim pričama nalaze se u kućnom ili bolničkom
okruženju, među svojim najbližima. Nisam ih mogla zamisliti da govore
standardnim hrvatskim jezikom. Bilo bi to posve neprirodno i udaljilo bi ih od
njih samih.

Odrasli ste u Sinju,
a sada živite u Splitu. Koliko se te dvije sredine razlikuju po mentalitetu
ljudi?

– Ne bih rekla da se u prosjeku puno razlikuju. Svaka od tih
sredina ima svoje mentalitetne osobitosti, ali lako se ovdje upletemo u
generalizaciju. Osim toga ja zaista živim i u jednom i u drugom gradu i teško
mi je objektivno govoriti. Možda je meni drugačije zato što sam odrasla u
Sinju, tamo su mi prijatelji iz djetinjstva i mladenaštva, odlazak na kavu
uključuje brojne kontakte, sitne priče, javljanja, šarolika komentiranja. U
Splitu također imam bliske prijatelje, ali ponekad mi nedostaje taj moment
sveobuhvatnog pokrivanja „situacije“. Onda mi oni tumače tko je čiji brat, muž,
kolegica, bivši, tko je kakvu nepodopštinu napravio… Okruženje dakle i nije
bitno drugačije, osim što je drugačije meni.

Sinj ili Split?

– Ukratko, u Sinju imam mir poznatosti, a u Splitu mir
anonimnosti. Ali volim i nemire i jednog i drugog grada

Jednom prilikom ste
rekli kako se nalazimo u vremenu kada se uloge izjednačavaju i da se pri tome
događaju čudnovate, ali i smiješne stvari. Na što ste točno mislili time?

– Većina nas je živjela u vremenu kad smo u čitankama čitali da
tata vozi auto, a mama kuha. Odrastali smo tako. Onda su tate počele kuhati i
gurati kolica, mame voziti aute. I tramvaje i kamione. Banaliziram ovu priču o
rodnim ulogama, ali ne smatram je nevažnom. Situacija koju sam nedavno
doživjela dala mi je misliti koliko sam zapravo prihvatila kraj podjele poslova
na muške i ženske. Naime, nekidan je moj otac peglao svoju košulju. Najprije mi
je to bilo smiješno. Onda sam osjetila nelagodu, pitala sam se trebam li ja. Iako bez problema i
ikakvih primisli uzmem u ruke kliješta, ta mi je situacija bila neprirodna.  Čini mi
se ponekad da se to izjednačavanje uloga odvija samo u takvim banalnim
primjerima, a problem je u stvari mnogo dublji. Djecu bi trebalo odgajati da
razviju svoje potencijale, da poštuju tuđe, da toleriraju, da nastoje
razumjeti, bez obzira na spol.

Napisali ste igrokaz
“Strah“ za učenike splitskog Centra za autizam u kojem i radite. Koliko
tragova u vašim tekstovima ostavlja Vaš posao?

– O autizmu pišem uglavnom stručno i ne znam koliko je taj rad
utjecao na moj književni rad. Nastojim odvojiti poslovni i privatni život i
čini mi se da mi dobro ide. Zapravo, kad sam odvojila to dvoje postala sam
uspješnija i u jednom i u drugom.

Igrokaz ”Strah” napisala sam u nedostatku pogodnog teksta za
učenike u Centru za autizam. Spremali smo se za Inkaz, kazališnu smotru za
osobe s posebnim potrebama. Sudjelovala su tri učenika i jedna učenica. Bio je
veliki izazov spremiti djecu s autizmom za takav nastup, ali oni su nadmašili
sva moja očekivanja. Suvereno su nastupili na pravoj sceni, u kazalištu Trešnja
u Zagrebu. Tu sam spretno spojila sposobnost da nešto napišem i poznavanje
autizma. Veselio me neizmjerno cijeli proces. Nažalost izveli smo ga samo dva
puta, nismo imali više prilike. Sad su sudionici već odrasli i nije primjereno
da izvode tekst koji je je za njihovu dob infantilan. I moja kolegica (poslovna
i spisateljska) Aleksandra Kardum, također je napisala igrokaz. Preciznije
mjuzikl  „Jajolila“. Objektivno ću reći
da je sjajan. Nadam se da će ga šira publika imati priliku vidjeti, u tijeku su
pregovori.

Rekli ste da Vas je rad
s osobama s autizmom naučio puno više nego što ste mogli naučiti iz knjiga i
stručne literature?

– O autizmu sam učila paralelno i umrežavajući praktično i
teorijsko znanje. Jedna moja učenica, koja je bila sposobna izraziti svoje
misli i emocije zaista mi je odškrinula vrata autističnog uma. Ali ono
najvažnije što sam naučila, bolje rečeno osvijestila, je koliko smo zapravo
različiti i to na biološkim, neurološkim razinama, a kako često to u kontaktima
s drugima zaboravljamo. Također sam primijetila da smo često skloni ljude
promatrati prvenstveno uočavajući nedostatke. Iako u radu i kontaku s osobama s
autizmom moramo stalno biti svjesni specifičnosti koje to komplicirano stanje
nosi, jednom kad to prihvatimo i naučimo, većinu energije potrebno je uložiti u
razvoj njihovih sposobnosti. I inače, ljepše je živjeti gledajući tuđe vrline.
I svoje.

Koliko stvarno možemo
razumjeti druge ukoliko ne proživljavamo isto?

– Mislim da ne možemo baš puno. Možemo nastojati razumjeti, možemo
tolerirati, možemo i suosjećati, ali svi su naši postupci rezultat posve
osobnih i kompliciranih jednadžbi. Ali trebamo uvažavati. Pitao me jednom
prilikom prijatelj zašto imam na sebi i majicu i jaknu, komentirajući da je
njemu vruće. Skinula sam jaknu i upitala ga: „Je li ti sad hladnije?“

U okviru Festivala
znanosti pripremate i predavanje o razumijevanju autizma?

– U
okviru festivala znanosti, zajedno s kolegicom Vedranom Vučković, pripremam
predavanje „Možemo li razumjeti autizam?“ Govorit ćemo o specifičnim načinima
razmišljanja osoba s autizmom, njihovog doživljavanja sebe i svijeta oko sebe,
iznoseći neke znanstvene teorije i dokaze te primjere iz našeg višegodišnjeg
iskustva.

– Kao domaćica-voditeljica pozvani ste i na
radionicu o književnosti u sklopu projekta “Umjetnost je opet in”.
Što pripremate posjetiteljima?

Udruga S4S (studenti za studente) u travnju organizira niz
aktivnosti kojima je cilj potaknuti mlade na veći angažman u kulturnom životu
grada. Svaki tjedan posvećen je drugoj vrsti umjetnosti. Opći dojam je da su se
mladi udaljili od kulture i umjetnosti. A možda se i umjetnost i kultura
udaljila od mladih. Podržavam svako nastojanje u njihovom ponovnom zbližavanju.
Mislim da treba osluškivati njihove potrebe i interese i ponuditi im kulturne
sadržaje koji će biti isprepleteni s njihovim životima. Vidjet ću, zapravo, što
organizatori  očekuju od mene, nadam se
da neću docirati u prazno.