Veliku Britaniju očekuju neizvjesni izbori

Kada je britanska
koalicijska vlada konzervativaca i liberalnih demokrata 2010. preuzela
vlast, smatralo se da ima jedva nešto više od 50 posto izgleda da
preživi cijeli petogodišnji mandat.

Koalicijska vlada, prva u zemlji nakon Drugog svjetskog rata,
uspjela je ipak opstati, no Veliku Britaniju nakon parlamentarnih izbora
7. svibnja očekuje još složenija situacija, piše Reuters.

Tri mjeseca prije izbora, konzervativci premijera Davida
Camerona i laburisti Eda Milibanda u mrtvoj su utrci s potporom između
32 i 34 posto birača, pokazuju ankete. S druge strane, jača potpora
alternativnim strankama kao što su Stranka britanske neovisnosti (UKIP),
Škotska nacionalna stranka (SNP) i Zeleni.

Budući da dvije najveće stranke vjerojatno neće same osvojiti
većinu, neki analitičari strahuju od neriješenih izbora koji bi za
nekoliko mjeseci mogli dovesti do drugih izbora i slabe vlade kao nakon
dvaju izbora 1974.

“U ovom trenutku postoji toliko nepoznanica i nije nevjerojatno
da biste mogli dobiti manjinsku vladu koju je teško održati u
frakturiranom političkom sustavu”, rekao je Mike Amey, menadžer za
Veliku Britaniju pri PIMCO-u, najvećem svjetskom obvezničkom fondu.

Funta je pala u odnosu na dolar na gotovo najnižu razinu od
sredine 2013., što djelomice odražava činjenicu da međunarodni
promatrači nisu sigurni što će dogoditi nakon izbora.

Ako se Cameron vrati u Downing Street, bit će pod pritiskom da
održi obećanje da će organizirati referendum o članstvu u EU-u, možda i
prije 2017.

Laburistički čelnik Miliband ne želi referendum o EU-u,
smatrajući da bi to bio prevelik rizik za gospodarstvo. Ali njegovi
prijedlozi o kontroli energetskih tvrtki, kao i zauzimanje za više
plaće, zabrinjavanju poslovni svijet. Lijevo krilo njegove stranke moglo
bi pak dovesti u pitanje njegova obećanja da će zadržati kočnice na
javnoj potrošnji.

Neki analitičari smatraju da bi najstabilniji scenarij bio novi
koalicijski dogovor bilo konzervativaca bilo laburista s liberalnim
demokratima.

“Tabu je prekršen i što god birači mislili o koalicijama,
mogućnost nove zapravo ne doživljavaju kao potpunu noćnu moru”, rekao je
Tim Bale, profesor politologije na londonskom Sveučilištu kraljice
Mary.

Koalicijske vlade česte su u drugim europskim zemljama, no u
Velikoj su Britaniji rijetkost zbog izbornog sustava koji ne daje ništa
onima koji završe na drugom mjestu. Ta praksa prekinuta je 2010. zbog
razočaranja birača dvjema glavnim strankama i njihovim pristupima krizi.

Koalicija konzervativaca i liberalnih demokrata okupila je dvije
stranke koje su nekoć imale jako različita stajališta o potrošnji,
porezima i članstvu u EU. No njihova spremnost na ustupke omogućila je
Velikoj Britaniji relativno stabilnih pet godina i smanjenje golemog
deficita, premda sporije od planiranog. Zemlja je 2014. ostvarila rast
od 2,6 posto, a nezaposlenost je pala ispod 6 posto.

Doista, neki proeuropski orijentirani konzervativci privatno
priznaju da više priželjkuju novi dogovor s liberalnim demokratima, koji
također podržavaju članstvo u EU-u, od male konzervativne većine, jer
bi u tom slučaju stranka bila dužna svojim članovima koji žele da zemlja
napusti EU, rekao je Bale. Liberalne demokrate po anketama podržava oko
7 posto birača.

“Više je nego vjerojatno da će liberalni demokrati biti u idućoj
vladi, u koaliciji ili s laburistima ili konzervativcima”, rekao je
vođa te stranke Nick Clegg, koji bi na izborima mogao izgubiti polovicu
od svojih 57 zastupnika.

No, dvostranačka koalicija možda neće biti dovoljna da bi se
osigurala vlast nakon svibanjskih izbora. S obzirom na to da tri glavne
stranke nisu popularne među biračima, ankete sugeriraju da bi koaliciji
kozervativaca i liberalnih demokrata mogla trebati potpora još jedne
stranke.

Kada je konzervativni ministar financija George Osborne prošli
mjesec kazao da će dopustiti sjevernoirskom parlamentu da određuje stope
korporativnog poreza, to je protumačeno kao pokušaj približavanja
sjevernoirskim zastupnicima čija bi potpora mogla pomoći konzervativcima
da formiraju vladu.

Druga opcija za Torijevce je savez s protueuropskim UKIP-om,
koja ima dva zastupnika, a u svibnju bi mogao dobiti i više. Za to bi
morali obećati da će referendum o EU-u održati prije 2017., roka koji je
do sada spominjao Cameron. Ankete UKIP-u daju oko 15 posto glasova i
oko deset zastupničkih mjesta.

Kada bi na izborima najviše glasova dobili laburisti, ali
nedovoljno za većinu, mogli bi se okrenuti lijevoj Škotskoj nacionalnoj
stranci (SNP), možda i bez formalnog koalicijskog sporazuma.

SNP je poručio da neće nikada podržati konzervativnu vladu, nego
samo laburiste i to ako Miliband ublaži štednju i ukloni britanski
nuklearni arsenal iz škotskih voda.

Stranka se bori za laburistička zastupnička mjesta iz Škotske i
ako ih dobije, vjerojatno će potporu novoj vladi uvjetovati većim
ovlastima za Škotsku.

Amey iz PIMCO-a smatra da će se britanska politika vratiti
tradicionalnom dvostranačkom sustavu kada stranke povrate povjerenje
birača i kada im počnu rasti plaće.

No, upozorava, “to ne znači da će se to dogoditi preko noći.
Kada dođu izbori 2020., vrlo lako bismo mogli biti u istoj situaciji.”

Predizbornom kampanjom dominiraju glavne nacionalne teme: zdravstveni sustav, gospodarstvo i imigracija, prenosi France Presse.

Cameron (48) upozorava na opasnost “povratka gospodarskog kaosa”
kao u Grčkoj u slučaju pobjede laburista, dok Miliband (45) kritizira
produbljivanje nejednakosti u zemlji i poziva na spašavanje zdravstvenog
sustava koji je gotovo neprepoznatljiv.

Cameron tradicionalno uživa potporu Cityja, a stalo mu je i do
potpore malih i srednjih poduzetnika i srednje klase i, iako potječe iz
visoke klase i ima aristokratske korijene, ne oklijeva izići pred kamere
u radničkoj kacigi i odijelu. Milibandu s druge strane manjka
uvjerljivosti i karizme.