Kada se prije dvadesetak godina počeo diviti
planinskim masivima, dok bi zimske dane s obitelji provodio na skijanju,
Joško Vudrag (56) nije ni slutio kako će kusur godina kasnije biti junak novinskog teksta,
visokogorac, ako njega pitate, čovjek koji je u svega mjesec dana prevalio na tisuće metara nadmorske visine u “osvajanjima” najviših europskih vrhova.
I koronavirus je imao neke prednosti, reklo bi se, pa je u vrijeme totalnog zatvaranja, iliti “lock-downa”, ako je uzeti englesko objašnjenje vremena u kojem su brojni otkrili neku skrivenu ljubav prema prirodi, i Joško odlučio “ozbiljno planinariti”.
– Penjao sam se po našim planinama poput Velebita, Dinare, Biokova, Kamešnice i u jednom trenutku sam donio odluku za upis u visokugorsku školu pa sam morao potegnuti sve do Zagreba jer u Dalmaciji ne postoji takva – govori nam Vudrag u okruženju u kojem kao da je vrijeme stalo.
Pregledavajući sve te puste fotografije, pokazatelje te nevjerojatne moći prirode, zamislite da biste na vrhovima mogli ostati zauvijek. Još kad bi ih planina nagradila savršenim vremenskim uvjetima, kristalno čistim pogledom koji otkriva sve te ljepote – nešto neopisivo.
Tofana di Rozes za start
Sve je krenulo sredinom lipnja u Dolomitima kada je Joško “osvojio” vrhove Tofana di Rozes (3225 metara nadmoske visine) i Punta Penia (3343 metra nadmorske visine), koji je ujedno i najviši vrh planinskog masiva Dolomiti, te Piz Boe na 3152 nadmorska metra. Na red je, na početku srpnja, stiglo i austrijsko nebo, najviši vrh Grossglockner na čak 3798 metara nadmorske visine koji je bio i jedan od najzahtjevnijih poduhvata, rutom “via normale”, ali i Erzherzog Johan s nešto manje od 3500 nadmorskih metara.
– Stijene su bile jako sedimentne pa je trebao pojačan oprez. Bio je prisutan i stres, ne treba se skrivati od toga, ali nije bilo problema – veli Joško govoreći o “čarima” svog hobija.
Ni zapusi snijega do koljena nisu spriječili ovog Šibenčanina da se popne do vrha Rigufio Gnifetti (3647 metara nadmorske visine) u talijanskim Alpama područja Monte Rosa.
– Trebali smo presjedati trima žičarama, ali kad smo krenuli drugom kiša se pretvorila u snijeg, počela je mećava i žičničar se nije usudio dalje. Čak je i opalio grom u jednu od sajli pa smo se gotovo sat vremena premišljali je li došao usponu kraj ili ćemo dalje. Nakon dolaska jednog lokalnog vodiča i žičničar se ohrabrio pa nas je odveo najviše gdje je mogao – kaže ovaj smireni 56-godišnjak, iz čijeg se glasa u tom trenutku ne može razaznati radi li se o sjeti ili je u pitanju samo odraz njegova unutarnjeg mira.
“Ostvario sam svoj životni san”
Na talijanskoj turi prevalio je i prvi “četiritisućnjak”, kako ovi penjači nazivaju vrhove iznad 4 tisuće metara nadmorske visine, pa je na vrhu Piramida Vincent, zanimljivo uz pomoć dva dinamovca, rastegao hajdukov šal. Slijedili su i vrhovi
Ludwigshöhe (4344 metara nadmorske visine), Balmenhorn na 4167 metara, švicarski drugi najviši vrh
Zumsteinspitze (4562 metara nadmorske visine), ali i
Parrotspitze koji se nalazi na 4443 nadmorskih metara.
Ipak, srcu najdraži bio je uspon na Mont Blanc (4810 metara nadmorske visine). Uspjelo je iz drugog pokušaja kada je već prvi put zbog oluje i velike količine snijega ostao prekratak.
– Ostvario sam svoj životni san – bez razmišljanja nam je podvukao pa opisao scenu koja će mu, kako kaže, do kraja života ostati u sjećanjima – “Kuloar smrti“, strma jaruga na kojoj su mnogi stradali kroz godine zbog padanja kamenja velikom brzinom te boravak u Rifugio Gouter na 3835 metara nadmorske visine, tik do oblaka i sunce na zapadu – slika koja se ne zaboravlja.
Da bi se njegov život u potpunosti opisao potrebno je napisati knjigu, a ne ovaj skromni tekst u kojem ga pokušavamo približiti čitateljima. Jer Joško je sam za sebe jedna divna knjiga prekrasnih korica i dragocjenog sadržaja, a možda i njegove priče s planina
stanu u jednu knjigu, tako nam je obećao.
