Načelnik Marine završio u policiji zbog sukoba s novinarima, mrtvačnica od 70 tisuća eura zapečaćena, a predsjednici Vijeća prijete!

Psovke. Povici. Naguravanje. Udarci. Groblje u mjestu Mitlo, nekoliko kilometara od središta općine Marina, pretvorilo se u mjesto obračuna, a među onima koje je policija privela našli su se i načelnik Općine Marina Ante Mamut Batina i njegov sin Marijan. Prema navodima očevidaca i sudionika događaja, aktivno su sudjelovali u sukobu. Udarali, gurali, prijetili…

Sve zbog grobnih mjesta. Odnosno, spornih grobnica i mrtvačnice izgrađenih bez potrebnih dozvola. Grobnice je gradio i prodavao privatni poduzetnik Marijan Ugrina. Mrtvačnicu je financirala Općina Marina. Gotovo 70 tisuća eura javnog novca. I mrtvačnica i grobnice danas su zapečaćene od strane Državnog inspektorata.

Taj objekt za ispraćaj pokojnika otvoren je svega nekoliko dana prije prvog kruga prošlogodišnjih lokalnih izbora. A tri tjedna kasnije – Ante Mamut ponovno pobjeđuje. Za svega 81 glas. Dovoljno za novi mandat, ali nedovoljno da utiša pitanja koja danas odjekuju Marinom.

Kako netko tko je osumnjičen za sudjelovanje u fizičkom sukobu s novinarima i prijetnje, zbog čega je bio priveden, i dalje uživa povjerenje dijela građana? I što nam cijela ova priča govori o načinu na koji funkcionira lokalna vlast?

Mamut je nekad bio HDZ-ovac. Danas je nezavisni načelnik. Na čelu Marine još je od 2009. godine. Toliko dugo da se u mjestu gotovo više i ne postavlja pitanje gdje završava općina, a gdje počinje njegova osobna politička moć.

Gotovo sedamnaest godina na čelu jedne općine dovoljno je vremena da se izgradi politički utjecaj, upoznaju gotovo svi lokalni akteri i uspostavi mreža odnosa koja nadživljava pojedine izbore. Ali jednako je to dovoljno vremena da se od načelnika očekuju odgovori na pitanja o zakonitosti projekata, raspolaganju javnim novcem i načinu na koji se odnosi prema onima koji njegov rad propituju.

Upravo je slučaj groblja u Mitlu otvorio sva ta pitanja odjednom.

Jer ovdje nije riječ samo o tome tko je s kim ušao u sukob. Riječ je o tome kako su građene grobnice, tko ih je prodavao, kakvu je dokumentaciju imao investitor i na temelju čega je Općina Marina financirala mrtvačnicu. Ako je Državni inspektorat utvrdio nepravilnosti zbog kojih su objekti zapečaćeni, onda javnost ima pravo znati kako je uopće došlo do njihove izgradnje.

Posebno je osjetljivo pitanje mrtvačnice. Gotovo 70 tisuća eura nije privatni novac načelnika niti bilo kojeg općinskog dužnosnika. Riječ je o javnim sredstvima, novcu građana koji se mora trošiti zakonito, namjenski i uz odgovarajuću dokumentaciju. Zato je legitimno pitati tko je pripremao projekt, tko je provjeravao potrebne dozvole, tko je odobrio financiranje i jesu li prije otvaranja objekta bili ispunjeni svi zakonski uvjeti.

Usto, vrijeme otvaranja mrtvačnice, neposredno prije lokalnih izbora, otvara i političku dimenziju cijele priče. Samo po sebi, otvaranje javnog objekta uoči izbora nije dokaz bilo kakve nezakonitosti. Ali kada se naknadno pojave pitanja o dozvolama i zakonitosti izgradnje, onda je opravdano pitati je li politička potreba za predstavljanjem dovršenog projekta bila važnija od urednog provođenja svih postupaka.

A onda je na groblju došlo do sukoba koji je cijelu priču iz lokalnih političkih rasprava prebacio u policijske zapisnike.

Novinarska ekipa ondje je došla zbog teme od javnog interesa. Zbog pitanja koja se odnose na grobna mjesta, izgradnju i financiranje objekata. Umjesto odgovora, događaj je završio policijskom intervencijom i privođenjem. Kaznena ili prekršajna odgovornost pojedinih sudionika mora se utvrditi u nadležnom postupku, ali već sama činjenica da je novinarski rad na javno važnoj temi završio fizičkim sukobom zahtijeva ozbiljnu pozornost.

Jer novinari ne bi smjeli strahovati od fizičkog napada zato što postavljaju pitanja. Jednako tako, nitko ne smije biti unaprijed proglašen krivim prije nego što nadležna tijela utvrde činjenice i odgovornost. Ali javni dužnosnici imaju posebnu obvezu suzdržanosti, odgovornosti i primjerenog ponašanja, osobito kada se suoče s neugodnim pitanjima.

Načelnika tijekom dana nismo uspjeli pronaći u općini. Nije odgovarao ni na pozive. Nedugo smo zatim doznali mogući razlog – prema informacijama kojima raspolažemo, njegov mobilni telefon bio je oduzet u sklopu policijskih izvida.

Da će imati problema sa zakonima, kao da je i sam Mamut predvidio na sjednici Općinskog vijeća održanoj mjesec dana ranije.

A dok institucije sada pregledavaju dokumentaciju i utvrđuju okolnosti događaja, iz marinskog komunalnog društva koje upravlja grobljima stiže stav koji otvara dodatna pitanja o odnosu nadležnosti, odgovornosti i zakonitosti postupanja.

U međuvremenu smo pokušali čuti i drugu stranu priče. Kad već načelnika Mamuta nismo uspjeli pronaći, obratili smo se njegovu dugogodišnjem suradniku Davoru Radiću. Telefonski nam je rekao kako od novinara ne bježi, ali da trenutačno nema vremena za izjavu zbog obiteljskih obveza. Radić je u prošlom mandatu bio predsjednik Općinskog vijeća, a danas je Mamutov vijećnik.

Ipak, cijela priča dobiva još ozbiljniju dimenziju.

Ekskluzivno doznajemo kako je predsjednica Općinskog vijeća Mirjam Radić zaprimila prijetnje upućene preko člana njezine uže obitelji. Cijeli je slučaj prijavljen policiji, koja, prema informacijama kojima raspolažemo, osigurava njezin obiteljski dom.

– Ovo što se dogodilo je presedan u cijeloj Hrvatskoj. Moglo je možda biti verbalnog obračuna, ali fizičkog, to je nedopustivo. Posebno na novinare, jer ste vi glas naroda, jedina zaštita od svog ovog mita i korupcije – govori Mirjam Radić.

Atmosferu u Marini opisuje kao ozbiljnu i zabrinjavajuću.

– Očekujem da će institucije raditi svoj posao, jer ovdje je uzavrela atmosfera, situacija je alarmantna. Ako se netko nakon šest, sedam dana usudi poslati prijetnju meni, onda se stvarno svašta može dogoditi. Načelnik bi iz moralne obveze trebao podnijeti ostavku, da se ova situacija smiri.

Ostavka je politički zahtjev, a ne pravna posljedica samog privođenja. No, nakon svega što se dogodilo, postavlja se pitanje može li se povjerenje u lokalnu vlast održati bez jasnog objašnjenja događaja i potpunog rasvjetljavanja okolnosti izgradnje spornih objekata.

Jer javna funkcija ne podrazumijeva samo pravo na donošenje odluka. Ona podrazumijeva i obvezu da se za te odluke odgovara. Posebno kada se radi o javnom novcu, građevinskim zahvatima i projektima koji izravno utječu na stanovnike.

A što o svemu misle građani?

Jedan od naših sugovornika, govoreći o postupanju odgovornih, nije skrivao ogorčenje.

– Treba ga zatvoriti, nemam šta misliti. Ono nije ljudski, ono nije za ovo stoljeće. Ako imam odgovor, dat ću ga. Ako nemam, onda ništa. Nema se tko šta ljutiti…

Drugi upozorava na nejednakost koju vidi između običnih građana i onih koji raspolažu političkim utjecajem.

– Nije u redu, ako svi mi tražimo dozvole, ne možemo se pomaknuti centimetar, a oni rade bez dozvola, to stvarno nije u redu…

Upravo ta posljednja rečenica možda najbolje opisuje ono što građane najviše smeta. Osjećaj da pravila nisu jednaka za sve.

Običan čovjek koji želi izgraditi kuću, dograditi objekt ili urediti vlastitu nekretninu mora pribaviti dokumentaciju, poštovati prostorne planove, platiti pristojbe i čekati odobrenja. A onda se suoči s informacijom da su objekti financirani javnim novcem ili građeni radi prodaje grobnih mjesta završili pod mjerama Državnog inspektorata.

Zato pitanje zakonitosti izgradnje grobnica i mrtvačnice ne može biti sporedno. Potrebno je utvrditi koje su dozvole bile potrebne, jesu li bile pribavljene, tko je bio investitor pojedinog objekta i koje su nepravilnosti nadležna tijela utvrdila. Tek nakon toga moguće je jasno govoriti o odgovornosti.

No, ne treba zaboraviti ni ljude kojima su grobna mjesta namijenjena. Groblje nije običan građevinski projekt. To je mjesto na kojem obitelji pokapaju svoje najbliže, prostor s posebnim dostojanstvom i značenjem za lokalnu zajednicu. Zato je posebno porazno kada se oko takvog mjesta otvore sporovi o zakonitosti, novcu i vlasničkim odnosima, a zatim sve preraste u fizički sukob.

Ljudi koji su kupovali grobna mjesta ili očekivali korištenje mrtvačnice imaju pravo znati što će se dalje događati. Hoće li se utvrđene nepravilnosti moći otkloniti? Kakav je pravni položaj kupaca grobnica? Hoće li objekt za ispraćaj pokojnika moći biti stavljen u zakonitu uporabu? I tko će snositi eventualne dodatne troškove?

To su pitanja na koja odgovori moraju doći od nadležnih tijela, a ne iz političkih prepucavanja.

Jer ovo nije samo priča o groblju. Ovo je priča o mentalitetu lokalnih moćnika, o načinu na koji se u pojedinim sredinama politička dugovječnost može pretvoriti u uvjerenje da se vlastite odluke ne moraju dovoljno objašnjavati. A onda, kada sustav konačno počne preispitivati postupke, odgovornost se prebacuje na institucije, političke protivnike ili novinare koji postavljaju pitanja.

Zvuči poznato? Nama jest.

Jer samo nekoliko kilometara dalje, u Lećevici, već smo gledali gotovo isti obrazac sukoba lokalne politike i javnosti. Ondje smo upoznali načelnika Antu Barana i predsjednika Općinskog vijeća koji je osporavao pravo novinara da prate javnu sjednicu. Ovdje gledamo Antu Mamuta i slučaj koji je završio policijskom intervencijom.

Različite općine, različiti događaji, ali jedno zajedničko pitanje – koliko su lokalni dužnosnici spremni prihvatiti javni nadzor nad svojim radom?

Postoji i konkretna poveznica između dviju sredina. Upravo marinsko komunalno društvo, zanimljivo, odvozi smeće stanovnicima Lećevice. Dvije općine tako povezuje komunalna usluga, ali i pitanja o funkcioniranju lokalne vlasti koja smo otvorili u ovom serijalu.

A institucije?

One često postaju najvidljivije tek kada se dogodi ozbiljan sukob ili kada nepravilnosti prerastu u javnu aferu. U Marini su se sada uključile policija i inspekcijska tijela. Njihova je zadaća utvrditi činjenice, pregledati dokumentaciju i poduzeti mjere za koje postoje zakonske osnove.

No, ni policijska intervencija ni inspekcijsko pečaćenje ne znače da je svačija odgovornost već utvrđena. Postupci moraju biti provedeni zakonito, a svi na koje se odnose imaju pravo na obranu i korištenje pravnih sredstava.

Ono što javnost pritom smije i mora tražiti jest transparentnost. Tko je odgovoran za izgradnju spornih objekata? Tko je odobravao javna sredstva? Kakav je status inspekcijskih rješenja? Što je utvrđeno u vezi s fizičkim sukobom? I jesu li prijetnje predsjednici Općinskog vijeća povezane s cijelim slučajem?

Bez tih odgovora Marina će ostati mjesto u kojem se umjesto o projektima, razvoju i svakodnevnim potrebama stanovnika govori o privođenjima, prijetnjama i zapečaćenim objektima.

A upravo je to najveći poraz lokalne politike. Jer gotovo sedamnaest godina na vlasti može biti dokaz izbornog povjerenja, ali ne smije postati opravdanje za izbjegavanje odgovornosti. Izborna pobjeda daje mandat za upravljanje općinom, ne pravo na postupanje izvan zakona.

Slučaj iz Marine pokazao je da i lokalna priča o grobnim mjestima može otvoriti pitanja mnogo šira od samog groblja. Pitanja političke kulture, javnog novca, zakonitosti gradnje i sigurnosti novinara i izabranih predstavnika građana. A dok se čeka rasplet, jedno je jasno. Groblje u Mitlu trebalo je biti mjesto mira i dostojanstva. Umjesto toga, postalo je simbol sukoba koji je uzdrmao lokalnu zajednicu.

Hoće li odgovorni dati odgovore, hoće li se nepravilnosti otkloniti i hoće li nadležne institucije dovršiti svoj posao, tek treba vidjeti. Jer u Marini se više ne postavlja samo pitanje tko je što izgradio i s kojim dozvolama.

Postavlja se mnogo ozbiljnije pitanje – mogu li građani vjerovati da za sve vrijede ista pravila?

A na to pitanje odgovor ne može dati ni jedan načelnik, ni jedan vijećnik, pa ni jedna politička pobjeda. Mogu ga dati samo činjenice, zakoniti postupci i odgovornost.

Slučaj iz Marine pokazao je da kad-tad maca ipak dođe na vratanca. Ali hoće li iza nje ostati samo još jedna lokalna afera ili stvarne posljedice za one kojima se dokaže odgovornost, ovisit će o institucijama. I ovaj put, one svoj posao moraju odraditi do kraja.

https://www.facebook.com/reel/1960285341294854

Ovaj programski sadržaj financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.